Život Visočanina Huse Muratovića: Iskopao više od 5.000 mezara u Srebrenici

Ovako svoju priču počinje 56-godišnji Huso Muratović, zaposlenik Javnog komunalnog preduzeća ‘Gradska Groblja’ iz Visokog, koji je gotovo cijeli život proveo radeći na ekshumacijama i ukopavanju žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Njegov život posebno je vezan za 11. juli, odnosno vrijeme organiziranja i održavanja kolektivne dženaze za žrtve genocida u Srebrenici, što je jedan od najtežih perioda za mnoge građane naše zemlje.

“Prije početka rata ja sam počeo raditi u ovoj firmi, Gradska groblja. Iako sam mislio da će rat brzo završiti, on je potrajao, nažalost, dugo, a ja sam u to vrijeme, ali i poslije rata, radio sve poslove, od prevoza i razmjene umrlih na sve tri strane, do onda poslijeratnih ekshumacija i pripreme kolektivnih dženaza”, ističe Muratović za Federalna.ba.

Iskopao više od 5.000 mezara u Memorijalnom centru Potočari

Već 30 godina Huso obavlja ove poslove, pa čak i uz narušeno zdravstveno stanje i danas se dalje brine o radu u visočkom preduzeću za pokopne usluge. Njegova sjećanja na ekshumacije i kolektivne dženaze širom BiH i dalje su svježa, te se sa vidnom tugom prisjeća se svih tih događaja iz svoje prošlosti.

“Dobro se sjećam prve ekshumacije. Za Rogaticu smo išli onda kada niko nije smio ni da krene na prvu ekshumaciju. I onda je došlo to jutro, ja sam došao na posao i vidio da jedan kolega, koji je trebao da ide sa nama, nije ni došao na posao. Nije smio. Na kraju sam zamolio portira iz naše firme da krene s nama, kao zamjena za tog radnika, a i on je krenuo tek kada sam mu garantirao da neće biti nikakvih problema. Tada su nas UNPROFOR i europski posmatrači čuvali sve vrijeme tokom putovanja kroz teritoriju Republike Srpske, budući da je rat tek bio završen, te smo morali imati neku zaštitu. Ipak, sa neprijateljske strane nije bio ispoštovan dogovor, te smo tek drugi dan mogli obaviti ekshumaciju. To je bilo stresno, jer smo strahovali za svoje živote, čak nismo smjeli ni da izlazimo iz vozila bez garancije i dozvole naših zaštitnika. No, na kraju, sve je bilo usaglašeno i uradili smo tu prvu ekshumaciju, a onda su krenule ostale, jedna za drugom”, priča nam ovaj vrijedni radnik pokopnog preduzeća.

Od tada, pa nadalje, njegov poziv vodio ga je na neka od najgorih stratišta u BiH, odnosno na brojne lokacije na kojima su izvršena masovna ubistva nesrpskog stanovništva. Obišao je i prekopao, kako sam svjedoči, cijelu istočnu Bosnu, a zatim je radio i na ekshumacijama i pripremi dženaza u Vitezu, Prijedoru i Travniku. Prisjeća se kako je od rata naovamo samo u Srebrenici iskopao više od 5.000 mezara za žrtve genocida.

“Poslije prve ekshumacije, počela su ukopavanja i nema mjesta gdje nisam bio. Od Srebrenice, preko Višegrada, Memića i Korićanskih stijena, pa sve do Prijedora i okolnih sela, kao što su Zecovi i Kamičani. Tokom 2003., toga se dobro sjećam, održana je prva kolektivna dženaza, odnosno te godine su održane tri dženaze. Na prvoj dženazi, sjećam se, bilo je 610 ukopa, a onda više ni ne znam tačne cifre, ali znam da sam u Srebrenici iskopao najmanje 5.000 mezara sa svojim mašinom. Sada ih je više od 6.000, ali posljednje dvije godine nisam bio tamo zbog infarkta (srčanog mišića, op.a.). A kada bih uzeo u obzir i sva druga mjesta, od Srebrenice do Prijedora, to dobro znaju i ovi iz komisije, i Amor Mašović, mislim da nema čovjeka koji je iskopao više mezara u svijetu od mene”, dodaje Muratović, prisjećajući se kroz razgovor.

Narušeno zdravstveno stanje zbog stresa i preživljenih emocija

Dodatno, učestvovao je godinama i u pripremi posmrtnih ostataka u Visokom, odakle su ostaci žrtava srebreničkog genocida otpremani u pravcu Potočara. Ipak, u posljednje vrijeme narušeno zdravlje, što je uzrokovano dijelom i obavljanjem ovog posla, ne dopušta mu da i dalje učestvuje u takvim poslovima.

“Iz Visokog su uvijek kretale dženaze i ja sam uvijek bio tu, osim posljednje godine kada nisam mogao iz zdravstvenih razloga. Sve se skupilo, malo i te dženaze, malo ekshumacije, zatim slučajevi redovni  kada nakon udesa ili samoubistva morate pokupiti tijelo preminulog. Sve se to skupi i tako to sve zajedno pogodi čovjeka. Doktori su me čak spremali i za penziju, ali zahvaljujući mom direktoru Kenanu Karavdić, koji je prepoznao šta sam sve posla podnio, ostao sam u svom preduzeću. Lično on mi je rekao da sam svojiim poslom zaslužio, ako treba, da do kraja radnog vijeka presjedim u svojoj firmi”, govori Huso Muratović za Federalna.ba.

Ističe i kako mu je svake godine sve teže obavljati ovaj posao, jer se sve teže suočava sa situacijama s kojima se susreće.

“Na početku bilo mi je lakše nositi se s poslom, drugačije sam to shvatao, ali sada već ulazim u godine i teže mi je raditi taj posao. Ne znam da li je to zbog godina ili utjecaja psihe. Susretao sam se više puta s porodicama stradalih i mnogi me dobro poznaju, a čak je i moja majka u Višegradu, za vrijeme Drugog svjetskog rata, preživjela slične tragedije, što me dodatno povezuje s ljudima u istočnoj Bosni koji su mnogo propatili”, kaže nam naš sagovornik.

Jedino priznanje za svoj rad dobio u Tuzli

Iako je prošao gotovo sve lokacije na kojima su se nalazili posmrtni ostaci žrtava agresije na našu zemlju, Huso sa vidnim nezadovoljstvom u glasu govori kako je jedino priznanje dobio u Tuzli tokom 1995. godine.

“Radili smo kada je izginula tuzlanska mladost i tu sam pomogao da se ukopa više od 70 mladih ljudi. Prvi dan smo preživjeli granatiranje na mjestu gdje su trebale biti dženaze, a drugi dan smo prvo spremili sklonište, pa onda radili. A onda su nam jedne noći rekli da do pola sata poslije ponoći sve mora biti gotovo, jer će tada biti održane dženaze. U međuvremenu kiša je počela padati tako jako da su svi razbježali i tada smo ostali jedino moj direktor i ja, sa nekoliko naših radnika. Nismo smjeli upaliti ni svjetlo, jer smo se bojali granatiranja, ali uspjeli smo sve završiti na vrijeme. I tada sam dobio jedino priznanje, od tadašnjeg načelnika Tuzle Selima Bešlagića, koji nas je nagradio sa po 100 njemačkih maraka. To je jedini čovjek koji nas je stvarno priznao, zahvaljujući našem radu”, prisjeća se Muratović.

Taj nedostatak priznanja za njegov rad, ali i sav stres i potrošene emocije, kako smo mogli zaključiti iz razgovora, činjenica je koja ga najviše pogađa. To i ističe govoreći o tridesetogodišnjem iskustvu, tokom kojeg je izvlačio preminule između linija razgraničenja, učestvovao u ekshumacijama, te pripremama kolektivnih dženaza.

“Niko nije prepoznao to što sam sve ovo radio. A teglio sam, radio sam više nego iko. Moraš, ali kad vidiš onaj ovako, onaj onako nagrađen, a tebe nema nigdje. Znali su me tjerati iz mašine da odmaram, jer smo mi tako naučeni da radimo. Ili, naprimjer, tokom rata, izvlačio sam poginule između linija, bilo je i sa naše i sa suprotne strane, jer nerijetko ne znaš ni ko je, ni šta je. Sjećam se da su me znali okruživati plavi dim i plamen, cerada kamiona je bila probušena na nekoliko mjesta. Pa sam znao ležati po nekoliko sati između rovova, dok traje razmjena vatre, pa puzati do preminulog, samo kako bismo ga izvukli i spasili živu glavu. I često mi govore, ljudi kojima ispričam svoju priču, da bi mi bilo lakše u najgorem rovu u BiH, nego u ovom poslu koji sam ja radio. Ali, neko je morao raditi i taj posao, tako i danas mislim. Neko je bio za nešto drugo određen, a ja za ovo”, zaključuje Huso Muratović na kraju razgovora za Federalna.ba.