Nakon trideset godina iz Švicarske se vratila u Maglaj samo zbog jednog razloga

Općina Maglaj u Bosni i Hercegovini je u posljednjih nekoliko sedmica bila žarište koronavirusa. Nagnalo je to jednu Maglajku sa skoro tridesetogodišnjim boravkom u Švicarskoj da dođe u svoj rodni kraj i bude od pomoći.

Vanja Crnojević je od 1991. godine nastanjena u Švicarskoj, porijeklo nosi iz Maglaja i često dolazi. Vezana je za svoj kraj, a to je prenijela i na svog petnaestogodišnjeg sina koji, iako nije rođen u Bosni i Hercegovini, i bez nje dolazi ovdje. Osim ljubavi prema rodnoj grudi, voli i pomagati ljudima. Ona je i humanitarac.

Godine 2015., uvidjevši koliko je teško ići kao pojedinac te shvativši kako je bitno da nastupa kroz udruženje, osnovala je organizaciju „Borderfree“ u Švicarskoj te u Srbiji.

• Otišla sam 2015. godine u Preševo da pomognem silnim izbjeglicama koje su tada došle. Htjela sam da volontiram sedmicu-dvije, međutim kada sam vidjela situaciju, odlučila sam da napravimo organizaciju, da je registrujemo u Švicarskoj i Srbiji te da krenemo aktivno raditi sa izbjeglicama – priča Vanja Crnojević u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Organizacija „Borderfree“ se odlučila pomoći i Maglaju u vrijeme pandemije koja je zahvatila cijeli svijet. Osnivačica ove organizacije ističe kako su se javile dvije fondacije koje ih finansiraju te iskazale želju da pomognu lokalnom stanovništvu u Bosni i Hercegovini i Srbiji. U Srbiji su se odlučili za Loznicu, jer tu imaju projekte, a za Maglaj, jer je ona rođena Maglajka.

• Ovaj put me Maglaj oduševio. Javila sam se mjesec prije nego što ću doći, pitala sam kakve su potrebe, načelnik je odmah odgovorio na moju molbu i dao mi je na raspolaganje jedan tim ljudi, to je Dženana koja se brine o svemu, pričale smo šta je najbolje pomoći. Rekla mi je da su ovdje dolazile tri organizacije, među kojima je i Pomozi.ba, oni su mnogo pomogli u hrani i lijekovima – nastavlja ona, dodajući da su volonteri koje im je načelnik Maglaja dodijelio, ustvari, ključni.

• To treba da bude jedna spona između ljudi koji imaju mogućnosti da pomognu i onih kojima je potrebna pomoć. Ako ta spona ne funkcioniše, onda i pomoć izostane. Apsolutno razumijemo važnost te pomoći, zato smo se i uključili da uspješno realizujemo te projekte – kaže Mirsad Mahmutagić, načelnik općine Maglaj.

Kazao je, također, kako je mnogo Maglajlija, ali općenito i Bosanaca i Hercegovaca koji žive van svoje domovine, ali je dobra stvar što je nisu zaboravili, kao ni svoje prijatelje ili porodicu.

• Mi u općini Maglaj kroz program ‘Dijaspora za razvoj’ imamo dobru saradnju s našim sugrađanima. Evo, jedan od primjera je i to da su se uključili u gradnju jednog novog gradskog parka ovdje, uključili su se da finansiraju jedan dio fontane koja će biti tu – ističe načelnik.

Vanja Crnojević sa svojom „Borderfree“ organizacijom se odlučila na pomoć u vezi sa infrastrukturom, posebno u selima oko Maglaja. Uložili su sredstva u podizanje potpornog zida u maglajskom selu Tujnica, pošto se tu nalazi rijeka koja nosi cestu tako da predstavlja opasnost za domove i ljude. Također su u saradnji sa Općinom Maglaj i načelnikom Mahmutagićem pokrenuli izgradnju mosta u maglajskom selu Novi Šeher.

• Kad smo došli u Šeher, njihove potrebe su najviše bile da se napravi taj most koji spaja dvadeset kuća sa centrom sela gdje se nalazi ambulanta, škola, prodavnice, sportski tereni. Iza mene se vidi, tu je postavljeno kamenje i oni tako na kamenju prelaze. Međutim, pošto tu ima i starijih ljudi, djece, nivo vode nije uvijek isti, a posebno zimi je jako teško prelaziti. Ako ne mogu preći ovim kamenjem, primorani su ići četiri kilometra okolnim putem, to je jako daleko, posebno za đake – kaže Crnojević.

Sa svojom organizacijom je obišla i nekoliko maglajskih porodica koje žive u teškim uvjetima. Jedna od njih je i porodica Hrnjica iz maglajskog sela Misurići.

• Nalazimo se ispred kuće familije Hrnjica, jučer smo bili ovdje na terenu, potrebe su velike što se tiče hrane, higijene, ali i lijekova i pelena za odrasle osobe, pošto je majka (1937. godište) jako bolesna, nepokretna je, slomila je kuk, a i psihički je nestabilna. O njoj se brine njen sin, koji nema stalni posao. Najveće potrebe su da se familija premjesti na neko drugo mjesto pošto se kuća nalazi na klizištu – priča ona, dodajući kako su ljudi koji vode brigu o njima pronašli zemljište koje košta 8.000 KM, tako da su potrebna novčana sredstva da se kupi plac i izgradi kuća.

Sin Jasmin svaki dan biciklom ide u grad (2-3 kilom)etra, traži posao i ode do “Merhameta” kako bi donio obrok.

• On je 1970. godište, demobilisani je borac, išao je specijalnu školu, nije završio nikakav zanat. Ljudi ga zovu na dan da im nešto odradi, to je nešto sitno. On hoće da radi, u tome nije problem, ali ga ne možemo nigdje zaposliti pošto nije završio školu – nastavlja ona, naglašavajući kako je veći problem što se neko mora za majku brinuti 24 sata.

Kuća u kojoj žive je trošna, popucala od klizišta, puna vlage, ali uredna. Jasmin sve drži uredno, zategnuto, oprano suđe, avlija sređena.

Na kraju posjete mu je Crnojević obećala da će u jednoj maglajskoj stomatološkoj ordinaciji moći uraditi donje zube, jer ih je sve izgubio. I to ga je mnogo obradovalo.

Organizacija „Borderfree“ je željela još nešto ostaviti gradu Maglaju.

• Meni je bilo isto jako važno da nešto poklonimo gradu, a to je jedna drvena kućica koju smo već naručili, a koja će biti smještena na našoj gradini gdje će se moći prodavati, ako su koncerti, piće i kafa, jednostavno, da imamo neku ponudu kada dođu turisti – ističe Maglajka Crnojević.

Nisu rijetke ni nagrade koje je dobijala. Niz nagrada u Preševu za humanitarca godine, nagrada od Ženske centrale u Cirihu za ženu godine, jer se bavi poslom koji se u ovom svijetu smatra “muškim”.

• Ali, najdraža nagrada mi je iz Švicarske od bosanskohercegovačkih džemata gdje sam bila nagrađena kao prva žena i prva nemuslimanka za svoj rad, bila sam humanitarac godine 2019. – ističe ona.

Potrebno je da ljudi koji su vani, a koji su rođeni u Bosni i Hercegovini ne zaborave svoju domovinu. U razgovoru je istakla koliko joj je važno da u svom domu sa sinom priča bosanskim jezikom, da zna svoje porijeklo. Ponosna je na to što je naučio pismo ćirilicu, jer često putuje s njom u Srbiju gdje mu zadaje određene zadatke, pomaže i on izbjeglicama. A, budući da tu ulažu i u njihovo obrazovanje, s njima je i naučio još jedno pismo.

• Zadnjih godina sve više se ljudi javlja, pomogli bi, ali ne znaju s kim i kako. Povjerenje je najpotrebnije i najvažnije, i mislim da se u zadnih 20 godina nije radilo na tom povjerenju. Transparentnost je jako bitna. Evo, ja kad posjetim te porodice, napišem izvještaj o tome koje su potrebe, šta smo mi uradili, šta je potrebno još da se uradi. I ljudi se javljaju, sinoć mi se javila jedna osoba iz Maglaja koja želi pomoći jednoj familiji koju smo već obišli – ističe ona, zaključujući kako kroz svoj život nije osjetila teškoću.

Uvijek je, kaže, imala sreću u životu, jedno prelijepo djetinjstvo, ušuškano, putovala je sa porodicom mnogo. Kada se zaratilo, došla je u Švicarsku, nije osjetila rat, nije nikada osjetila neimaštinu, ali, potcrtava, ne može biti sretna ako je njen komšija nesretan. I tu i leži suština cijele organizacije „Borderfree“.