PRIČA O PJESMI ACE LUKASA: Koma

Koma je najteži poremećaj stanja svijesti. Opisuje se kao stanje slično snu iz koga se bolesnik ne može probuditi, a u kojem nema verbalnog niti motornog odgovora ni otvaranja očiju. Kada taj pojam izdvojimo iz medicinskog konteksta i stavimo ga u pjesnički, reflekasno se javi asocijacija na Acu Lukasa i jedan od njegovih najvećih hitova iz 2002. godine sa albuma “Nešto protiv bolova”. Pjesmu potpisuje Ljilja Jorgovanović, a muziku Aleksandar Radulović Futa.

Lukasova pjesma opisuje stanje svijesti u čovjeku koji je, iz bilo kojih razloga, upao u toliku letargiju, apatiju i depresiju da za sebe može, bez imalo pretjerivanja, kazati da je u komi. Znate onaj osjećaj u kojem oko sebe vidite potpuno ništavilo, kad vlada apsolutno beznađe, kad se ničemu ne radujete, kada vas konstantno prožima neka jeza. Kada vam dođe da vrištite toliko glasno da pokidate glasne žice, a nemate snage najtiši glas da ispustite. Kad ste teški 300 nevolja. E, to je Lukasova koma. Nije ona medicinska, ali je podjednako teška, ako ne i teža. To je carstvo potpunog crnila, bez naznaka ikakvog svjetla i nade da će se to svjetlo ikada ukazati.

Ipak, lirskom subjektu ove pjesme to svjetlo se neočekivano ukazalo. Neplanirano mu se put ukrstio sa ženom koja je u njemu probudila želju za životom, zbog koje mu je zaiskrila mladalačka žudnja, koja je odagnala svo crnilo i unijela svježinu, toplotu i nadu. Za njega ona predstavlja prekretnicu u životu, pa je zbog nje sve počeo od nule – da hoda i govori, tj. ona mu je u život donijela renesansu zbog koje je postao novi čovjek.

U svoj ovoj priči ne bi bilo ništa čudno, da se čovjek ne zapita da li je to stvarno moguće? Da li je moguće otrgnuti se tom i tolikom ništavilu? Da li je moguće pobijediti letargiju? Kako pronaći nadu u beznađu? Pomalo bajkovito zvuči da se iznenada u nečijem životu pojavila žena koja sobom donosi neophodnu snagu, energiju i volju da se bori s demonima koji prožimaju i duh i tijelo.

Međutim, logika i zdravorazumski zaključci ne dovode uvijek do najsretnijih rješenja i izlaza iz problema. Ponekad to učini i nada, sudbina, ili pak, čista sreća. To je razlog zbog kojeg je život nepredvidiv. Zato se nikad ne smije gubiti nada. Čak ni kada vas prožme besmisao, ništavilo i beznađe…

Piše: Ozren Tošić/Express