ŠIŠA OVCE I ZARAĐUJE NOVCE U posjeti kralju stočara, kojem je dodijalo da bude čobanin (VIDEO)

Nevjerovatno, ali istinito: devetorica spretnih momaka, majstora svog zanata, za jedan dan su ošišali 250 ovaca i isporučili tonu čiste runske vune! Ali, to je tek početak posla za ovaj drim tim, predvođen gazdom Ljubomirom – Ljubom Kočićem, nesuđenim inženjerom tehnologije i vlasnikom najvećeg na stada na sjeveru Srpske.

Sa Manjače pored Banjaluke Ljubo je svoje stado potjerao u bajkovito selo Podkraj, ispod Grmeča, nedaleko od Hašana, rodnog mjesta čuvenog pisca Branka Ćopića. Na zelenoj zaravni zvanoj Radanovo polje, ispod stoljetnih lipa, Ljubo i njegovi momci su se dali u akciju. Ošišaće 900 ovaca i sa njih „skinuti“ bar tri i po tone vune. Ali, ovaj posao se ipak neće završiti po onoj narodnoj „ošišaj ovce i zaradi novce“.

– Jedva smo našli kome ćemo vunu prodati i to za mizernih 15 feninga po kilogramu. Znači, sto kila vrhunske prirodne vune za 15 maraka! Nije nama stalo do te siće, ali ovce se moraju šišati, a grehota je da se vuna baca i zagađuje prirodu, dok se narod guši i znoji u odjeći od loše sintetike – kaže Ljubo.

Ali, tako je to, kad država ne radi svoj posao, veli nezvanični kralj stočara sa Manjače. Niko, kaže, ne vodi računa o ovčarima, niko ne otkupljuje njihove proizvode, nikom na pamet ne ne pada da stopira uvoz i da, onako odistinski, zaštiti domaću proizvodnju.

Ljubo Kočić je, međutim, odavno naučio da vjeruje samo u se i u svoje kljuse. Nedavno je uzburkao društvene mreže kada je objavio da prodaje „kompletno stado od 1.500 grla: 900 ovaca i 600 jaganjaca“, jer mu je, kako reče, dodijalo da bude čobanin.

Za ovo stado traži 300.000 maraka. Malo je, veli, „spustio cijenu“, pošto je riješio da sve ovce i jaganjce proda odjednom, ili kako to na Manjači kažu, „u komadu“.

– Ne tražim mnogo, eto u projeku 200 KM po glavi, mada u stadu ima rasplodnih ovnova plaćenih i do 1.000 evra. Dolazili mi neki sa nepristojnom ponudom; kažu, daće 160 KM po grlu. Velim ja njima, zvaću vas, čim ogladnimo – priča Ljubo, smijući se naglas.

Ogladniti, naravno, neće, ali od  prodaje stada ne odustaje, samo čeka pravog mušteriju.

– Ni meni ni ovcama se nikud ne žuri – kaže kralj stočara.

Mada neki njegovi prijatelji tvde da „Ljubo Kočić ima najmanje 4.000 ovaca“, on odgovara da ljudi „vole da pretjeruju“. I objašnajva svoju računicu: jedno „malo stado“ od 800 ovaca je prepustio sinu Vukašinu, nešto jaganjaca će ostaviti sebi, da mu se nađu, tako da, sve u svemu, u Kočića stadima nema ni 2.800 ovaca i jagnjadi.

Doda li se tome oko 100 goveda u štali, dvije velike kuće na kućištu u selu Gornje Ratkovo na Manjači, nekoliko stotina dunuma livada i pašnjaka, plus nedavno kupljeno imanje sa sto dunuma zemlje i kućom u Kapljuhu kod Bosanskog Petrovca, plus 15 automobila, traktora i kamiona u voznom parku, plus „nešto  gotovine za nedaj bože“…

Ljubo Kočić nije nimalo siromašan seljak.

– Nije to palo s neba! Sve smo to moja žena Radmila i ja stekli gajeći ovce. Počeli smo, prije 43 godine, sa stadom od 70 ovčica lošeg kvaliteta. Moja je žena rađala djecu i kućila kuću, kad nije mogla, u zoru, ni šolju kafe popiti, dok na sebi ne donese drva iz šume i vode sa izvora, da je skuva – priča Ljubomir.

Kaže da je, kao mladić, studirao tehnologiju u Banjaluci, ali je već na drugoj godini odlučio da sve batali i da, umjesto da postane inženjer, ode u čobane. Nije se pokajao; i da ponovo bira, opet bi istim putem!

Od svega što imaju Ljubo i Radmila su najponosniji na svoje najveće blago: petoro djece, tri snahe i šest unučića, dok je sedmo „na putu“. Njih 16 čeljadi žive u zajedničkom domaćinstvu, isključivo od poljoprivrede. I ništa im ne fali.

– Ako bog da, biće nas i više, samo da nam se još najstariji sin, Radomir, oženi. Nešto se otima, a već je zagazio u 35. godinu. Ne treba se plašiti porodice i djece, to je najveći blagoslov. Eto, kad sam ja pošla za Ljubu nismo imali ništa, ali smo imali jedno drugo. Čim smo se uzeli rekao mi je da njegova žena, uz kućne poslove, mora da zna još dvije stvari: da jaše konja i rukuje oružjem, da se može odbraniti od nasilnika. I ja, šta ću, naučim i to – priča Radmila Kočić.

Prisjeća se kako je u mladosti, sa stomakom do zuba, po 30 kilometara jahala na konju da bi mužu i svekru odnijela ručak, dok su kod ovaca.

Danas, vele Kočići, imaju sve što normalan čovjek može da poželi. Nemaju jedino fotografiju na kojoj su svi članovi porodice na okupu. – Ima nas, bogu hvala, i svako ide za svojim poslom. Teže je nas skupiti nego ovce – veli Ljubo.

Brena voli čokoladu

Najvjerniji pratioci i najbolji saradnici čobana su vrijedni magarci, koji im preko polja i livada nose hranu, odjeću, šatore, a često i novorođene jagnjiće, koji još ne mogu stati na svoje noge.

U stadu Ljube Kočića magareće krdo ima 16 grla, ali mezimica, kojoj su čobani nedjenuli ime Brena, ima poseban tretman. Ovo magarence je još beba, za samar će dorasti tek na zimu, a za sada uživa trčkarajući i mazeći se, kao pravo magareće dijete.

I dok čuvena pjevačica, po kojoj je četvoronoga Brena dobila ime, vjerovatno pazi na svaki zalogaj, kako bi sačuvala liniju, mala magarica jede sve što dohvati, a najviše voli šećer i čokoladu. Dok je trajala akcija šišanja ovaca Brena je smazala veliku čokoladu od 300 grama.

Šarac za kraljevića Luku

Kočići su se nedavno ponovili još jednim moćnim terencem, petim džipom u svojoj oktanskoj ergeli. Ali, mnogo više nego džipu obradovali su se konjiću, kupljenom istog dana. Konj se zove Šarac i nakon što ga je djeda Ljubo isprobao biće „proslijeđen“ unučićima.

– Nije red da djeca rođena na Manjači konja gledaju samo na televiziji i da odrastu, a da ne znaju jahati – veli Ljubo.

Šarac je miran i lijep konjić i najviše su mu se obradovali „kraljevići“, koji se ne zovu Marko, nego Luka, Aleksandar i Lazar Kočić. Pridružiće im se i sestre Nataša, Natalija i Jovana.

Čobanin vredniji od elektroinženjera

Milorad Rakelić (58), iz Kozice kod Oštre Luke, jedan je od sedmorice čobana koji rade za porodicu Kočić. Ali, on je po mnogo čemu poseban. Veteran je među čobanima i kod istog gazde radi već punih 30 godina. Mada mnogi ne bi ovaj posao radili ni za kakve pare, Milorad je prezadovoljan, i platom od 1.000 evra i uslovima rada, a pogotovo odnosom porodice Kočić prema njemu.

Foto: Goran Šurlan/RAS Srbija

– Malo je takvih gazda. Svašta sam ja u životu preživio, ali Ljubo i njegova žena Radmila su bili uvijek uz mene. I sinovi su mu dobri, i snaje, paze me kao da sam im rod – kaže Milorad.

Radnog vremena za njega nema, radi i dan i noć, s vremena na vrijeme ode na odmor, dva tri dana, da se okupa, ošiša, obrije i malo odmori na Kočića imanju. Milorad se sprema da uskoro krene na put, u Suboticu, gdje živi njegova kćerka jedinica Suzana (25), koja je završila fakultet, zaposlila se i sada očekuje bebu.

– Nemam nikog osim nje, supruga mi je umrla, odavno. Ali, eto, postaću đed, bogu hvala – ističe Milorad.

I Ljubo i Vukašin su zadovoljni svojim čobanima, koje čuvaju, kažu, kao malo vode na dlanu.

– Danas je teže naći dobrog čobanina nego elektroinženjera – kaže Ljubo.

Sa tugom se sjeća još jednog svog čobanina, Franje Đokića, Hrvata iz sela Dobretići na Vlašiću.

– Bio je ljudina. Radio je kod mene 25 godina, sve dok nije umro. U ratu ga je tražila njegova porodica, dolazio SFOR po njega, ali on je rekao da neće nikud od nas, da mu je u Kočićima bolje nego u majčinom stomaku. Mi smo ga i sahranili u njegovom zavičaju. Kad god stignemo odemu mu na grob i zapalimo svijeću – priča Ljubo.

Tatina ljubimica Ljuba

Ljubomir Kočić i njegova supruga Radmila ponosni su na sinove Radomira, Dražu, Slobodana i Vukašina, unučiće obožavaju, a snahe Vesnu, Natašu i Goranu hvale na sva usta. Ipak, u maminom i tatinom srcu posebno mjesto zauzima kćerka jedinica, lijepa Ljuba (21), za kojom se odavno okreću momci s kraja na kraj Krajine.

– Ima ona momčića, dolazio nam je na krsnu slavu, kako i dolikuje. A ja mu kažem: mali, pazi dobro šta radiš, ova cura ima četiri brata i još uvijek jakog i usovnog ćaću – kaže u šali Ljubomir.

SrpskaInfo