Nazif ef. Garib: Trojicu ljudi volim i izuzetno poštujem

Piše: Nazif ef. Garib

Potaknut Medinskom porukom dana od jučer, 07.ramazana 1441.h.g./ 30.aprila 2020.godine i polazeći od riječi Muhammeda a.s. u kojima je poručio: „Kada čovjek zavoli svoga brata neka ga obavijesti o tome!“, a u okrilju sve češće prakse da se o ljudima koji nisu na poziciji loše govori, odlučih upravo zbog toga da javno posvjedočim dobroti trojice ljudi i poručim im da ih volim i poštujem, u ime Allaha.

Sva trojica su u penziji. Nemaju više nikakvu formalno-pravnu moć da bi im se dodvoravao ili ulizivao, kao što se obično kaže ako se o nekom lijepo govori, pa posebno zbog te činjenice ovo i pišem.

Oni su činili hijerarhijsku vertikalu najznačajnijeg dijela mog radnog vijeka. To su: Muderris Nezim ef. Halilović, Seid ef Smajkić i dr.Mustafa ef. Cerić.

Za svakog od njih ću spomenuti po jedan detalj iz našeg zajedničkog djelovanja. Muderris Nezim ef. Halilović bio je moj glavni imam u Medžlisu Islamske zajednice Konjic. Njegovoj odgovornosti prema poslu u Konjicu, a kasnije i u Sarajevu, odgovrni ljudi sigurno neće naći primjedbu. Ljudskih propusta je svakako bilo, ali put dobra njegov je bio smjer kretanjaja ću izdvojiti jedan detalj koji mnogo govori:

Od samog dolaska u Konjic, novembra mjeseca 1995.godine Muderris Nezim ef. je mene vodio svugdje sa sobom, na sve moguće sastanke, na kojima sam ja uglavnom šutio i učio.

Posmatrajući probleme i njegov pristup istima, u tom vremenu, vrlo često bi mi sinula misao „pa što više ne presječeš, čovječe“!

Međutim, kada sam ja preuzeo dužnost glavnog imama kod istih ili vrlo sličnih problema vidio sam da se baš ne može tako presjecat i odluke donositi na prečac.

Zato, kroz ovo, svim kritizerima poručujem da pokušaju ozbiljnije sagledavati stvari pa tek onda iznositi stavove ili ih iznositi kada se o njima raspravlja, a u prilici su iznijeti stav.

Kao krunu našeg 35-godišnjeg poznanstva, druženja i prijateljstva poručujem ti da te iskreno volim i mnogo poštujem, u ime Allaha.

Seid ef. Smajkić, mostarski muftija u penziji, hijerarhijski mi je bio nadređeni kao glavnom imamu, a potom sam 2006.godine premješten na mjesto njegovog sekretara. Svjedočim o njegovoj odgovornosti u poslu i ljubavi prema Zajednici. I o njemu želim spomenuti jedan slučaj:

Negdje u jesen 1999.godine nisam se sa njim, kao muftijom, složio oko jednog pitanja koje se direktno odnosilo na dešavanja na području Medžlisa Islamske zajednice Konjic. Obzirom da rješenje problema nije teklo svojim tokom ja sam mu uputio službeni akt ispred Medžilsa u kojem sam doslovno kazao: „Bojte se Allaha! To je vaša odgovornost!“

Bez obzira kako to sada izgledalo, ali u našim relacijama se nije ništa promijenilo. Naprotiv, kada se ukazala potreba službeno je zatražio moj premještaj na mjesto njegovog sekretara?!

O njegovoj odgovornosti svjedoči i njegova briga za preuzete obaveze i planirane poslove, pa je i sa službenog putovanja znao zvati i podsjetiti, da slučajno ne bih zaboravio uraditi nešto.

Mnogo poštovani Seid ef. želim javno kazati da vas i dalje mnogo volim i poštujem u ime Allaha moleći Ga da Vas obdari zdravljem i srećom u ostatku života.

Dr. Mustafa ef Cerić, reisu-l-ulema u penziji. Svjedoci smo mnogih ataka na njegovu ličnost. Mnogi to doživljavaju i atakom na njih same, jer ipak je dr.Cerić dugo godina bio na čelu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Dr.Cerić je imao običaj kazati onima što prosipaju prijedloge: Razradi, predloži i uradi. Na tome bi većina tih „vrlih prijedloga“ završavala.

Novembra mjeseca 1997.godine, samo 17 dana od mog postavljenja za glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Konjic, bio sam na jednom sastanku u Sabornoj sali gdje su bili svi: predsjednik Sabora, Reisu-l-ulema, Generalni sekretar, rukovodioci službi (danas direktori uprava), predstavnici muftijstava….Na tom sastanku ja sam odbio potpisati jedan dokument za što nisam imao legitimitet, a od mene se očekivalo da ga potpišem. No, sve je na satanku uzburkala moja reakcija prema Reisu-l-ulemi kada sam kazao da se za bilo šta o čemu govorimo moraju imati argumenti.

Čuj, jedan (glavni) imam da kaže Reisu-l-ulemi da mora imati argumente za nešto o čemu priča!?

Tada je postalo burno i bilo je izuzetno burnih reakcija sve dok Reisu-l-ulema, dr.Cerić nije uzeo riječ i nekih desetak minuta se meni direktno obraćao govoreći upravo o odgovornosti za koju se i on zalaže, ali i koju od svih nas očekuje.

Budite sigurni da mene nije glava zabolila od Reisu-l-uleme.

Ali, sljedeći detalj posebno govori o njegovoj veličini.

Prošle 2019.godine, negdje krajem marta ili početkom aprila, obratio sam mu se zahtjevom za recenziju knjige koju sam pripremao. Dvadesetak dana mi se uopće nije javljao, a mene bilo sramota da ga zovem i pritisak pravim. Nakon toga dr.Cerić se sam javlja, izvinjava se jer se ranije nije javljao i rado je prihvatio da bude recenzent knjige na kojoj sam radio, što opet na svoj način govori o njegovoj odgovornosti i veličini.

Stoga smatram da je ovo više nego dovoljno zbog čega bih ja imao potrebu da se dr. Ceriću, reisu-l-ulemi u penziji, iskreno zahvalim i javno kažem da ga veoma volim i jako mnogo poštujem želeći njemu i njegovoj porodici beskrajnu sreću na oba svijeta.

Želim naglasiti da ja ovim pisanjem ne želim niti pokušavam promijeniti bilo čiji stav.

Nikoga se ne može natjerati da ga volite! Ovi ljudi su svojim djelovanjem doprinijeli da ih ja volim i to javno iskažem, KAO SVOJ LIČNI STAV. Naravno, tu su i drugi ljudi koji zavrjeđuju slične riječi, ali nekom drugom prilikom, ako Bog da.

(Autor je profesor Karađoz-begove medrese u Mostaru i bivši sekretar Muftijstva mostarskog)