Bosanska kahva pije se s merakom i bez srkleta

U životu Bosanaca kahva ima nezamjenjivu ulogu. Ako je bosanski lonac nacionalno jelo, onda je sasvim sigurno bosanska kahva nacionalno piće – napisao je jednom rahmetli profesor Edib Muftić.

Stoljećima su ljudi u BiH stvarali kult prave kahve usavršavajući prženje, mljevenje, pečenje (kuhanje), služenje i naposljetku njeno pijenje do najsuptilinijih detalja. I danas će vam svaki Bosanac, onaj s tradicionalno istančanim ukusom, priznati samo jedan način pravljenja, a to je pripremanje prave bosanske kahve.

Nacionalno piće

Jedan takav je i Mustafa Traljo, potomak oca Salke i djeda Mustafe, nastanjenog u starom dijelu Sarajeva. Kuća u kojoj živi s porodicom, a koju je naslijedio od djeda po majci Mahmuta Subašića, stara je više od 200 godina.

I dok nas provodi njenim najljepšim dijelom – čardakom – koji svojim načinom građenja i unutrašnjim uređenjem, najbolje oslikava kako se nekada živjelo, počinje Mustafa svoju priču o bosanskoj kahvi, od najranije mladosti, dok je još po sokacima trčkarao s vršnjacima, a iz okolnih malih bosanskih kahvana, širio se miris popržene, taze samljevene i tek pristavljene kahve.

– Sjećam se kao da je jučer bilo. Ujutro bi me budio miris kahve koju bi nena, tek što bi progledali i ona i djed, kuhala. Posjedali bi potom po minderu i dugo sjedili, dogovarajući se ko će šta tog dana raditi, srčući iz fildžana kahvu. Djeci nije bilo dozvoljeno da piju, ali bismo pokatkad, kad stariji ne gledaju, barem umočili kocku šećera, pa je krišom, onako cijelom šakom, trpali u usta jureći niz ulicu – prisjeća se Mustafa.

Prava bosanska kahva ima svoj slijed pripreme, ali i serviranja i pijenja. Mustafa to dobro zna.

– Prvo se gledalo od koga ćete kupiti sirovu kahvu. Kakvo je zrno, boja, oblik, miris, a onda bi nena, barem jednom sedmično pržila zrna u šišu i ostavljala je u za to posebni kavanoz (kutija). Prije kuhanja kahva bi se mljela u mlinu, a onda bi je majka ili nena, pripremale – priča on.

Ačik poprženu, taze i dobro samljevenu kahvu nevjesta bi stavila u već malo zagrijanu bakarnu džezvu. Vodom iz šerbetnjaka koja je prostrujala, zalila bi kahvu, ali ne do vrha džezve, dobro promiješala i vratila na vatru da se “digne” do vrha, nikako da prekipi, kaže Mustafa.

Nakon što bi kratko “odstajala” da se slegne, sipala bi je u fildžane. Šećer, rahatlokum i mlijeko servirali bi se posebno i dodavali po želji.

Temelj društvenog života

– Kahva bi se pila polahko, s merakom, bez srkleta i žurbe. Danas je drugačije, obično se pije ‘s nogu’, jer svi negdje žure, ali još ima onih koji to rade po istilahu – dodaje Mustafa.

Bosanska kahva oduvijek je bila u središtu života ljudi. Uz nju bi sve počinjalo i završavalo – jutro, akšam, sklapali bi se poslovi, dočekivali tužni i sretni trenuci. I danas je tako…

Kako je bosanska kahva već stoljećima okosnica društvenog života u našoj zemlji, s vremenom su se razvili i različiti nazivi za nju u zavisnosti od prilike u kojoj se pije. Najpoznatiji su: krmeljuša, obikuša, prileguša, dočekuša, razgovoruša, sikteruša, doljevuša, prilivuša, pukluša, kajmaklija, sabahuša, ićindičica, jacijuša.

– Krmeljuša vam je ona prva jutarnja, dok još niste dobro progledali, a treba biti jača i slađa kako bi se insan probudio. Razgovoruša je ona koje se pristavlja nešto kasnije i obavezno se pije u društvu. Prileguša se kuha iza podne, kad se pravi pauza od jutarnjeg rada – popijete fildžan, dva, pa malo prilegnete. Prilivuša je kad u toz dolijete vruće vode, a sikteruša zadnje što se poslužuje gostu kojeg ste se zasitili – objasnio nam je Traljo neke od pojmova.