Kako se u jugoslavenskoj Zenici rađala industrija, ali i prvi građanski buntovi za čišći zrak

O tome koliko Zeničani vole svoju željezaru govori i činjenica da je o njoj napravljena predstava “Moja fabrika”. Fabrika koja je bila majka za razvoj grada, bila je i maćeha za zdravlje stanovnika. U razgovoru za Klix.ba zenički historičar Mirza Džananović govorio je o razvoju industrije, zagađenju kada je u Zenici cvjetala proizvodnja čelika te prvim buntovima Zeničana.

Brojne naučne konferencije i seminari s više od 500 naučnika i stručnjaka organizovani su upravo u Zenici. Tada su građani priznavali da problem postoji i aktivno su radili na rješavanju problema. Danas, uprkos svim modernim mjerenjima kvaliteta zraka i upozorenjima, zagađenju u Zenici se ne pridaje dovoljno pažnje.

S tim u vezi razgovarali smo sa Džananovićem koji je napravio usporedbu s nekadašnjim i današnjim zagađenjem u Zenici.

Zenica i njen zrak: Smog naš svagdašnji

Kompletno XX stoljeće u Zenici je obilježeno intenzivnim privrednim i urbanim razvojem te ogromnim promjenama prirodnog okoliša kompletnog kraja. Promjene su planski rađene uprkos postojanju svijesti o njihovim trajnim i potencijalno ireverzibilnim negativnim posljedicama ne samo na prirodu, nego i na zdravlje i živote stanovnika.

Nakon Drugog svjetskog rata negativan utjecaj čovjeka na prirodu u Zenici je posebno došao do izražaja te su u relativno kratkom periodu voda, zemlja i zrak višestruko i trajno zagađeni.

Tradicionalne privredne grane koje su stoljećima bile karakteristične za zenički kraj su u potpunosti potisnute. Uzgoj brojnih, nekada karakterističnih, poljoprivrednih kultura u Zenici je u potpunosti iščezao, a kompletno zeničko polje je zapravo trajno zagađeno i samim tim postalo opasno za proizvodnju prehrambenih namirnica uopće. Visoki fabrički dimnjaci su dominirali prostorom na kojem su se nekada nalazila gotovo nepregledna polja bostana, a grad koji su putopisci poredili s plodnom dolinom Nila sve češće je poređen s ‘prijestolnicama smoga’ poput Londona, Chicaga ili brojnih sovjetskih industrijskih centara.

Industrija i The Great Smog of Zenica

Džananović govori da se tokom rane industrijalizacije smog smatrao mirisom razvoja i napretka, ali je uskoro prepoznat i širok spektar njegovog negativnog djelovanja na zdravlje ljudi. Pojašnjava i da Zenica ima izrazito negativne prirodne i geografske faktore za razvoj bilo kakvog oblika industrije, posmatrano s aspekta zagađenja okoliša.

“Zeničku kotlinu karakteriše hronični nedostatak vjetrova koji bi imali ulogu prirodnih prečistača zraka. Upravo nedostatak vjetrova omogućava smogu puno duže zadržavanje, a samim tim i produženo štetno djelovanje na zdravlje stanovnika. Situaciju dodatno otežava krajnje nepovoljno pozicioniranje izvora zagađenja. Naime, glavnina industrijskih kapaciteta u gradu smještena je u sjevernom dijelu Zeničkog polja. Osnovni pravac kretanja ionako rijetkih vjetrova u Zenici je smješten na osi sjever-jug, što znači da i kada se željno iščekivani vjetrovi pojave, oni zapravo ne doprinose smanjenju smoga, naprotiv, još ga više nanose u stambeni dio grada”, dodaje naš sagovornik.

Prema njegovim riječima historija izrazitijeg zagađenja okoline u Zenici kreće s razvojem industrije krajem XIX stoljeća, ali se tom problemu počela pridavati pažnja tek nakon Drugog svjetskog rata kada aerozagađenje postaje dio zeničke svakodnevnice.

“Nekoliko podataka s početka 50-ih godina XX vijeka najbolje pokazuje u kakvoj situaciji se tada nalazila Zenica. Naime, u decembru 1952. godine u Londonu (The Great Smog of London) je od trovanja izazvanog zagađenim zrakom samo u jednoj sedmici umrlo više od četiri hiljade stanovnika, a 1954. godine stručnjaci su otkrili da je u najprometnijem dijelu Zenice bilo nataloženo hiljadu kilograma otrovne prašine, tj. smoga na jednom kvadratnom kilometru – odnosno dva puta više nego u Londonu”, kaže Džananović.

Prvi pokušaji borbe protiv zagađenja u Zenici

Svjesni situacije u kojoj se nalaze te potrebe urgentnog djelovanja, javljaju se i prvi zahtjevi i ideje o popravljanju stanja u gradu.

“Najglasniji i najkonkretniji bio je čuveni bh. arhitekt Juraj Neidhardt koji je predlagao preseljenje kompletnog stambenog dijela Zenice u najjužniji dio Zeničkog polja (prostor Bilimišća), kako bi se stanovnici što je moguće više udaljili od izvora zagađenja, ali ta varijanta je odbačena zbog previsoke cijene procesa, kao i zbog činjenice da je taj kraj bio bogat naslagama uglja čija je eksploatacija bila važnija. Kroz rad na prvom generalnom urbanističkom planu Zenice, Neidhardt je predvidio formiranje velikih zelenih površina (poput Kamberovića polja) i sađenje zelenog pojasa između grada i industrije s ciljem smanjenja štetnog djelovanja. Nažalost, samo mali dio tih ideja je u konačnici i realizovan, a intenzitet aerozagađenja je poprimao katastrofalne razmjere pa se Zenica često nalazila na listi najzagađenijih gradova u Evropi i svijetu, ostavljajući iza sebe i metropole poznate po smogu kao što su London i Chicago”, kaže Džananović.

Međutim, početkom 60-ih godina u Zenici je uvedena jedna mjera koja nije direktno smanjivala zagađenje, ali je ipak stanovnicima dala određene konkretne koristi. Naime, odlukom lokalne zajednice formiran je Fond za zaštitu okoliša koji se punio novcem najvećih zagađivača u gradu. Ideja je bila da se prikupljeni novac koristi za povećanje zelenih površina u gradu, izgradnju infrastrukture do lokalnih izletišta i slične mjere koje su doprinosile smanjenju zagađenja i unapređenju društvenog standarda stanovnika Zenice.

Nažalost, pomenuti fond je bio kratkog vijeka te je nakon nekoliko godina i ukinut prvenstveno zbog pritisaka s viših nivoa vlasti.

Jačanje ekološke svijesti u posljednjoj deceniji socijalizma

Snaga naroda je najviše utjecaja imala početkom 80-ih godina kada su poduzete konkretne mjere. Iako je pažnja problemu zagađenosti poklanjana tokom cijelog socijalističkog razdoblja, u sklopu Metalurškog instituta “Hasan Brkić” u Zenici Služba za zaštitu čovjekove okoline imala je zadatak mjerenja količine zagađenih čestica u gradu dostavljanja tih podataka općinskoj inspekciji koja je mogla proglasiti vanredno stanje u gradu ili njegovim pojedinim dijelovima.

“Međutim, vrlo često se vanredno stanje nije proglašavalo iako su svi uslovi za takvu akciju bili i više nego ispunjeni, a jedan od razloga je taj što su prekoračenja bila vrlo česta pojava. Početkom 1983. godine oformljen je i Operativni štab sačinjen od zeničkih stručnjaka iz najrazličitijih oblasti i ustanova (op. a. Metalurški institut, Željezara, Zavod za javno zdravstvo, inspekcija) koji se okupljao uvijek kada je stepen aerozagađenja tokom nekoliko dana uzastopno viši od uobičajenog. Po pravilu, to je bio zimski period, a Operativni štab je bio zadužen da nakon analize rezultata mjerenja aerozagađenosti preporučuje i poduzima odgovarajuće mjere. Te mjere su se uglavnom svodile na izdavanje upozorenja zagađivačima ili obavještenja građanima, što i nije puno popravljalo situaciju”, govori Džananović u razgovoru za Klix.ba.

Ipak, kao i danas, i tada su najviše opet bila ugrožena naselja koja su se nalazila u neposrednoj blizini Željezare, najvećeg uzročnika zagađenosti zraka, poput Tetova. Stanovnike ovog zeničkog naselja nisu ugrožavale samo štetne čestice iz zraka, već i gradska deponija Siđe, deponija industrijskog otpada Rača, kao i nesnošljiva buka koju su stvarali pojedini pogoni Željezare.

“Tetovljani su bili i akteri jedinstvenog slučaja u čitavom jugoslavenskom sudstvu kada su, nakon izjave tadašnjeg predsjednika općinske vlade Antona Švajgera da ovo naselje nije ništa ugroženije od drugih, 1988. godine tužili Željezaru, Opštinu i Republiku. Rezultat ove tužbe nije poznat, ali su i općinska istraživanja pokazala da je Tetovo bez premca po pitanju ugroženosti te je najavljeno i iseljavanje stanovništva iz ovih krajeva. Plan iseljavanja Tetovljana napravio je zenički “Prostor”, a predviđeno je njihovo postepeno iseljavanje u Lukovo Polje gdje je započela izgradnja novih stambenih zgrada. Međutim, izgradnja ovih objekata nije završena zbog političke situacije u zemlji pa je i plan iseljavanja stanovnika iz Tetova propao”, pojašnjava mladi zenički historičar.

Problem zagađenosti zraka u Zenici nije bio interesantan samo građanima i stručnjacima iz Jugoslavije, već i naučnicima iz drugih zemalja pa čak i onim iz Sjedinjenih Američkih Država. Oni su bili i najkonkretniji pa su 24. januara 1984. godine u Zenici boravili naučnici Centra za istraživanja zaštite zdravlja i životne sredine koji su se sastali s brojnim jugoslavenskim stručnjacima i zdravstvenim radnicima s kojima su razgovarali o mogućnosti razvijanja saradnje na ovom polju. Rezultat ovih susreta bila je saradnja željezare s američkom firmom BIEC, koja je počela 1985. godine, o uvođenju filtera na postrojenja koja su trebala omogućiti čišći zrak, vodu i zemljište, a izrađen je i usvojen dugoročni program rješavanja ovih problema za čiju realizaciju su bila potrebna ogromna sredstva. Do kraja ovog perioda određeni, doduše mali, pomaci su bili napravljeni, koji ipak nisu značajnije promijenili stanje zagađenosti u gradu.

Prošlost koja se ponavlja: Protesti, kongresi i deklaracije

S obzirom na to da se situacija u vezi s aerozagađenjem nije popravljala, 20. januara 1989. godine desetak hiljada Zeničana je izašlo na proteste u kojima je zahtijevano hitno reagovanje svih nivoa vlasti kako bi se konačno riješilo ovo pitanje.

Ovo su bili najveći protesti u historiji grada i prvi oblik građanskog organizovanja od kraja Drugog svjetskog rata, ali su bačeni u sjenu zbog političkih previranja koja su se dešavala u čitavoj Jugoslaviji.

“Ipak, zahvaljujući jačanju ekološke svijesti na području cijele Jugoslavije, u Zenici je od 14. do 16. juna 1989. godine održan Prvi jugoslavenski kongres o očuvanju čistoće zraka na kojem je učestvovalo više od 500 domaćih i stranih stručnjaka. Tada je usvojen, dosta uopšten, dokument pod nazivom ‘Zenička deklaracija’, a samo pitanje zagađenja je kratkotrajno stavljeno u fokus većine medija u Jugoslaviji. Zapravo, sam kongres je najbolji pokazatelj stvarnog odnosa tadašnjeg, ali i sadašnjeg, društva prema zagađenju prirodnog okoliša – sve ostaje na nivou poziva, apela i deklaracija, ali bez konkretnih prijedloga i realizacija”, zaključio je Džananović.

Koliko god Zenica i njeni građani voljeli Željezaru i nazivali je majkom koja je othranila dosta generacija, izgradila grad i istakla je na prostoru Jugoslavije po značaju, ono što su mnogo lakše nekada priznavali, danas odbijaju ili ne žele priznati, a to je da “ljubav nekada boli”.

E.M/Klix.ba