“Minimalac je 1.200 eura, a radnici imaju regres, te 13. i 14. platu”

Nakon što je punih 15 godina radio kao konobar i još dvije godine kao trgovac, Dubrovčanin Alen Sofić već sedam mjeseci radi u Austriji. Konobar je u gradu Bludenzu, na tromeđi Austrije, Njemačke i Švicarske. U krugu od 50 kilometara je Lichtenstein, za manje od dva sata stiže se do Züricha, St. Galena, Insbrucka.

O uvjetima rada i života u Austriji priča za Dubrovački portal:

– Nikad se nije problem naviknuti na bolje. Dogodine Austrija ukida radne vize za Hrvate i mnogi će novi posao potražiti upravo u Austriji, gdje je minimalac 1.200 eura, a radnici imaju regres, te 13. i 14. platu u junu i januaru. Zadovoljan sam platom, poslodavac mi je osigurao smještaj, plaćene režije i hranu. Dobar je i manča, naravno da ostajem. Otišao sam iz Dubrovnika jer od plate trgovca nisam mogao živjeti. Mislio sam: odradit ću sezonu, vratiti dugove i eto me kući. Nakon šest mjeseci ne samo da sam dug vratio, nego mi je ostalo dvostruko više – pohvalio se Alen koji između Irske, Britanije, Njemačke i ostatka EU svima preporučuje – Austriju:

Pogodnosti za zaposlene

– Ko želi ići, neka već ove zime usavrši njemački jezik. Većina gostiju na zapadu Austrije su s njemačko govorno područje i engleski se skoro i ne govori, iako je dobrodošao. Svima s temeljnim znanjem jezika poslodavci plaćaju usavršavanje, a kurs je uračunat u radno vrijeme! Tako ulažu u radnike koji, ako se trude, neće propasti. Ponuda radnih mjesta je velika a najlakše ih je naći u industriji i ugostiteljstvu. Ljetna sezona je od maja do septembra i tada su svi u prirodi. Slijedi kolektivni godišnji do 15. novembra, kada počinje zimska sezona. Sa mnom su dvoje Slavonaca i Višanka te mnogi radnici iz susjednih država. Radne vize im vrijede šest mjeseci, nakon čega moraju pauzirati tri mjeseca da bi dobili novu vizu na pola godine. Međusobno se poštujemo i pomažemo, ako treba, uskačemo kao zamjene. Štite nas dobri zakoni i u Beču osnovana udruga Privileg: za godišnju članarinu od 50 eura, sedam vrhunskih advokata pruža pravnu pomoć i zastupa pred poslodavcima. Tako je npr. u susjednom hotelu voditelj smjene zabranio radniku razgovor s kolegom na maternjem jeziku. Privileg je reagirao i sve riješio jednim dopisom uz argument: hrvatski je jedan od 24 ravnopravna jezika EU i svi ga mogu neometano pričati. Izvan sale, među gostima se naravno priča njemački. Radniku se garantuje slobodan dan u sedmici, a pet prekovremenih sati u sedmici donosi iduće sedmice dva slobodna dana u komadu. Nije to kao kod nas gdje se radi od jutra do sutra, sve “dok su gosti tu”. Prekovremeni se plaćaju duplo, a slobodan dan nije problem dobiti: treba ga samo najaviti dan ranije. Ako ste na bolovanju, osiguranje vam šalje kontrolu u stan, a obavezno pitaju i kakav je odnos doktora prema vama – ističe Sofić.

Ko pita, ne skita

Napominje kako smještaj, režije i hranu u ugostiteljstvu plaća poslodavac.

– Ako dobijete otkaz, možete ostati u istom smještaju dok ne pronađete novi posao ili do povratka kući! Uz to, lokalna samouprava u Austriji određuju limite stanarine za svaku vrstu smještaja i ako gazde zatraže više, porez im se automatski uvećava 50 posto! Radnici su maksimalno zaštićeni ali se propisi moraju poštivati. Lično sam dobio ortozu na poslu, što je naša profesionalna bolest. Doktor je propisao lijekove i mjesec dana mirovanja uz bandažu te ograničenje za lijevu ruku koja smije nositi najviše pola kila. Slučajno je onda iskrslo puno posla pa sam nosio četiri puna tanjira. Direktor me upozorio na doktorov limit ili mi slijedi otkaz! Već po dolasku su nam rekli da nema glupih pitanja i da pitamo sve što želimo. Strpljivo nam sve tumače i po deset puta, dok ne kažete da vam je jasno. Ali, ako zatim pogriješite, vi ste odgovorni! Svi poslodavci nisu obavezni naći smještaj, ali ga možete tražiti. Sve se pregovara i ovisi od ponude radne snage – tumači Alen.

– Ako je stan skuplji u odnosu na visinu plate, nakon prijave stiže povjerenstvo koje odlučuje o subvenciji. Moji poznanici, mladić i djevojka su zajedno radili i živjeli u stanu koji im je osigurala firma. No, ona je promijenila posao te su smještaj morali nadoplatiti 400 eura mjesečno. Obratili su se općini i uz kafu popričali s povjerenstvom. Iznenadila ih je odbijenica uz obrazloženje: nećemo finansirati vaše cigarete. Prestanite pušiti i uštedite razliku! Naime, oboje su pušili kutiju dnevno, što je 16 do 20 eura puta 30 dana – govori Sofić i dodaje da na zapadu Austrije nema migranata:

– Oni koji su uspjeli ući, ako zatraže politički azil šalju ih na školovanje i nalaze posao. Oni rade vrlo predano, boje se da ih ne vrate u zemlju porijekla gdje ih često čeka doživotni zatvor. Svi poštuju javni red i mir, a nakon prijave komšija stiže policija i sve javlja poslodavcu koji, po pravilu, otkazuje stan i otad se morate sami snalaziti. Policija je vrlo efikasna a krađe su rijetke i još se javno “oglašavaju”. Tako je jedna ukradena torbica bila udarna vijest na radiju i TV! Svi su mobiteli registrirani, čime su riješili uznemiravanje i silne pozive žurnim službama. Poziv Hitnoj pomoći zbog visokog pritiska se naplaćuje 150 eura jer drže da to nije hitni slučaj i sprečava odaziv na stvarno hitni poziv – otkriva Alen i dodaje kako se nadzorne kamere nalaze samo na stanicama, u vozovima i autobusima te trgovinama. Sve ostalo se tretira kao uznemiravanje privatnosti.

Nisu hladni

– Austrijanci nisu hladni, samo im treba vremena da vas prihvate. Skeptični su dok se ne uvjere da ste čovjek, a tada je samo nebo granica. komšiju sam danima pozdravljao, ali je šutio. Nakon dvadesetak dana počeo se javljati i čak mi mahnuo s druge strane ulice. Prema strancima su zatvoreni, a cijene vas tek kad se uvjere da pridonosite boljitku zemlje. Domoljublje dokazuju odricanjem od povrata poreza. Tako država godišnje dobije oko 200 miliona eura koje usmjerava u komunalnu infrastrukturu i obnovljive izvore energije. A kod nas ugostitelji mašu zastavama i navijaju, ali račun ne fiskaliziraju. To Austrijancima ne pada na pamet jer slijedi zatvaranje objekta najmanje 6 mjeseci. Radoholici su, a nakon obroka uvijek nešto rade. Kose travu npr. ne samo u svom dvorištu nego i više od 100 metara oko kuće i tako doprinose zajednici. Da smo mi takvi, gdje bi nam bio kraj, pita se Alen.