Žuljević: Životi dijaliznih bolesnika dodatno su ugroženi zbog zastarjelih aparata

U Bosni i Hercegovini je oko 3.000 dijaliznih bolesnika, od toga 2.000 njih je u Federaciji BiH. U ovom trenutku više je problema sa kojima se suočavaju dijalizni bolesnici, a jedan od njih je da se u BiH nedovoljno radi na razvijanju transplantacije. Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH upozorava da je 75 posto aparata za dijalizu zastarjelo, što dodatno ugrožava živote osoba na dijalizi.

Kod dijalize krv 14 puta uđe u aparat, pa u tijelo

– Broj dijaliznih bolesnika permamentno raste iz razloga što nemamo transplantacija. Dijalizna populacija bolesnika su paćenici jer više od 75 posto aparata je sazrelo za zamjenu i to su podaci Federalnog ministarstva zdravstva. Imamo i puno smrtnih slučajeva jer je životni vijek pacijenta na dijalizi smanjen iz razloga što su aparati zastarjeli. To je jedan od većih problema, a s druge strane povećanje broja transplantacija bi rasteretilo taj dio priče – kaže Žuljević i dodaje:

– Mnogi misle da je dijaliza nešto kao infuzija. Ne, kod dijalize krv 14 puta uđe u aparat pa u tijelo. Oko 70 litara krvi se pročisti u toku četiri sata. A zdravi bubrezi pročiste 200 litara u toku 24 sata – pojašnjava Žuljević i dodaje da se na dijalizu ide svaki drugi dan.

Kaže da je najteža situacija sa aparatima za dijalizu u Gračanici.

– Znam da su u Gračanici aparati kao iz kamenog doba. Ili, imamo informaciju da u Travniku od 18 aparata, samo jedan ispunjava kriterije za upotrebu. Općenito, više od 75 posto ne radi. Jedino eto u KCUS je ubačeno nekih deset-11 novijih aparata za dijalizu, ali više nigdje drugo ne možete čuti da su došli novi aparati. Dijaliza sa sobom nosi velike troškove, zato su nam potrebne transplantacije – govori Žuljević.

Prokomentirao je i činjenicu da se transplantacija i dalje radi van BiH iako postoje uvjeti i kod nas.

– Nije mi jasno zašto pacijenti uopće idu vani kada Tuzla, kao naš najjači centar kada je riječ o transplantaciji, radi sasvim normalno transplantacije. Problem je što se u BiH ne radi transplantacija sa nepodudarnim krvnim grupama, već vani. Ali takve transplantacije pokriva Fond solidarnosti. Dakle, nema nikakve potrebe za prikupljanje novca. Inače transplantacija bubrega kod nas košta oko 30.000 KM, a vani oko 40.000 eura, što je još jedan od razloga zbog kojeg moramo razvijati transplantaciju u Bosni i Hercegovini – rekao je Žuljević.

Podsjećamo, Federalna vlada je na posljednjoj sjednici usvojila inicijativu Mare Đukić, zastupnice u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH o hitnom rješavanju problema dijaliziranih bolesnika s ciljem stvaranja uvjeta za početak primjene programa transplantacije bubrega. Vlada FBiH je naložila Federalnom ministarstvu zdravstva da sa ostalim zdravstvenim ustanovama, radi na unapređenju programa transplantacije, a posebno razvoju donorskog programa.

– Drago mi je što je Federalna vlada prihvatila moju inicijativu, jer nam je prijeko potrebno poticanje na darivanje organa. Dosta u tome mogu učiniti i ljekari u razgovoru sa porodicama, koje u nesrećama izgube članove. Znamo da je jako teško naći prave riječi za rodbinu, ali moramo to prevladati. I ja sam nebrojeno puta kao ljekar bila u situaciji da rodbini moram saopćiti iznenadnu smrt njihovih najmilijih. To je nešto najstresnije za ljekara a najbolnije za članove porodice. Ali svi moramo biti svjesni da se doniranjem, transplantacijom organa, spašavaju životi – poručila je Đukić.

I Žuljević naglašava da ljekari moraju više razgovarati sa porodicama unesrećenih.

Ne kontrolira se rad koordinatora za transplantaciju

– Donorska mreža godinama radi na razvijanju svijesti o doniranju organa, imamo više od 50.000 postpisanih donorskih kartica. Nije to više tabu tema u BiH kakva je bila prije šest- sedam godina. Međutim, problem je kod menadžmenta bolnica. Ne kontroliraju rad svojih koordinatora za transplantaciju. Dakle, kada imate moždano umrlu osobu u bolnici, koordinator treba da razgovara sa porodicom o eventualnoj eksplantaciji organa. Najlakše je tom ljekaru da konstatira smrt i ode kući, umjesto da razgovara sa porodicom i traži odobrenje za eksplantaciju kako bi se ljudi spasili – ukazuje Žuljević.

Faktor.ba