Tajna natpisa “Mujo i Jure” u Trpnju: Genijalno prijateljstvo s tužnim krajem (FOTO)

Sve je počelo 1976. godine kad su Jure Glibić i Mujo Nuhić, uposlenici mostarske industrije tekstila „Đuro Salaj“, odlučili, uz odmor koji provode sa svojom porodicom, odvojiti i desetak dana samo za sebe

To je bilo neopisivo prijateljstvo i živilo se samo za to ljeto, tih deset dana kojih su njih dvojica provodili na obali Trpnja, govori Anđelko Glibić za Bljesak.info, krenuvši s pričom o jednom, sad već legendarnom prijateljstvu, koje se „u to vrijeme“ svake godine živjelo u pelješkom odmaralištu.

Sve je počelo 1976. godine kad su Jure Glibić i Mujo Nuhić, uposlenici mostarske industrije tekstila „Đuro Salaj“, odlučili, uz odmor koji provode sa svojom porodicom, odvojiti i desetak dana samo za sebe. Zapisi o tom ljetovanju i druženju otkriveni su na stijenama, gdje su Jure i Mujo, kao uspomenu i podsjetnik na svoje lijepe dane upisivali godinu, iza godine. „Zapeli“ su sasvim slučajno za oko našeg fotoreportera, te se krenulo s nagađanjima što se dogodilo i zašto su Jure i Mujo prestali dodavati brojke na stijenu.

Zgodne Čehinje

Nedugo nakon objave, redakciji portala Bljesak.info, javio se Jurin sin Anđelko i pristao nam ispričati priču o jednom ‘genijalnom’ prijateljstvu.

Anđelko Glibić pristao je ispričati priču o jednom genijalnom prijateljstvu (Foto: Bljesak.info)

„Zanimljivo je bilo što su oni ljetovali s porodicom desetak dana, da bi zatim odvojeno uplaćivali ponovno odmor od desetak dana koji je bio rezervisan samo za ta ‘muška’ druženja. Propustili su samo jedno ljeto, 1978. godine kad smo mi bili manji. Ja sam slomio nogu, brat je slomio ruku i otac je odustao te godine, ali sve ostale godine bili su ‘vjerni’ jedan drugom“, govori Anđelko.

Jure (1940.) je bio stolar, Mujo (1931.) je radio kao električar i obojica su bila uposlenici poduzeća „Đuro Salaj“, te su, iako je među njima bila i veća razlika u godinama, kako govori Anđelko, imali jednu posebnu vezu.

Na upit kako su supruge gledale na te dane kad su njihovi bračni drugovi dane provodili odvojeno na odmaralištu, Anđelko u šali odgovara:

„Nije im bilo svejedno, u to vrijeme Trpanj je kao i čitav Jadran bio prepun zgodnih Čehinja, ali nije bilo govora da se ljetovanje moglo spriječiti“.

Družili su se oni i u Mostaru, kako su i radili zajedno, no nije to bilo toliko važno koliko se pažnje pridavalo ljetu. To je ono što se čekalo. Priča postaje zanimljivija kad nam Anđelko otkriva kako je s njima dvojicom, Jurom i Mujom, ljeta znao provoditi i Dragan.

Tri prijeratna druga

„Hrvat, Srbin i Musliman, to je bila priča kakva se sad rijetko viđa. Dragan je nekoliko godina proveo s njima, ne sve, zato ga i nema upisanog na stijeni. On sigurno zna mnogo više detalja o njihovim provodima i poznatom galebarenju koje se kroz tih desetak dana odvijalo na Jadranu“, objašnjava nam Anđelko govoreći kako je Dragan, brat od još jedne mostarske legende – „bicikliste“ Ace Džakule. Od trojice aktera priče, Dragan je i jedini preživjeli.

Jure je početkom devedesetih otkrio da boluje od raka, da bi od ove opake bolesti preminuo 1995. godine. Muju su 1992. godine, u zločinu za koji još niko nije odgovarao, iz Mostara odveli na Uborak, gdje je ubijen.

„Bio je miran čovjek, nije mnogo čak ni pričao, ne znam kome bi uopće mogao smetati. Mislim da nikad nikom nije uputio ružnu riječ. Završio je tako tragično, bez rata, bez ičega“, prisjeća se očevog prijatelja Anđelko.

Posljednje ljeto koje su proveli zajedno bilo je ono 1989. godine.

Slučajno otkrivena uspomena

Nakon što je prošlo „dovoljno“ godina od rata, Anđelko je s porodicom, majkom, suprugom i djecom, odlučio posjetiti mjesto na kojem su doživjeli lijepe uspomene i koje je njegovom ocu značilo mnogo.

„Ispričao sam svojoj djeci priču o njihovom djedu i njegovom prijatelju te smo zajedno željeli, na toj tada zarasloj šetnici, pronaći upravu tu stijenu na koju su njih dvojica upisivali ove godine. Bilo je to 2007. godine, Jadran još nije bio prepun turista kao što je to slučaj sada. Obišli smo cijelu šetnicu iza koje su se nalazile stijene, no bezuspješno, nismo mogli pronaći točno to mjesto. Sve je sada, nakon toliko godina izgledalo drugačije. Na koncu smo sjeli da se odmorimo, i moj sin je pomaknuvši grmlje da bi sjeo na stijenu otkrio izblijedjeli natpis“, prisjeća se Anđelko.

U želji da i svoje lijepo djetinjstvo ali i jedno neobično prijateljstvo svoga oca na neki način ‘produži’ i zaustavi od zaborava, Anđelko je bojom ponovno ‘podebljao’ cijeli natpis.

„Priča je lijepa ali s tužnim završetkom. Sretan kraj bi bio da danas, umjesto sa mnom, ovaj razgovor vodite s Jurom i Mujom“, govori Anđelko.