Zašto čokoladom rješavamo probleme

Iako naš mozak čini samo dva posto ukupne tjelesne težine, taj važni organ troši polovinu naših dnevnih potreba za ugljenim hidratima, a glukoza mu je najvažnije gorivo.

Pod akutnim stresom mozgu treba oko 12 posto više energije nego u normalnim okolnostima, zbog čega mnogi među nama posežu za slatkim zalogajem. Kad smo pod stresom, raste nivo hormona kortizola, a imamo potrebu za šećerom jer ako ga konzumiramo raste nivo drugog hormona – serotonina, koji smiruje i opušta.

 Sredstvo za opuštanje

Na taj način organizam traži sredstvo za opuštanje. Šećer pokreće centar za zadovoljstvo i nagradu u mozgu na isti način kao kad vam se neko osmjehne ili čak kao da ste zaljubljeni.

Ali u hipotalamusu se nalaze i regulatori koji djeluju kao svojevrsni čuvari. Naime, kada registriraju da mozgu nedostaje glukoze, oni blokiraju protok informacija. Upravo zato, čim mozak pokaže potrebu za energijom, posežemo za ugljenim hidratima čak i kad je ostatak tijela njima dobro snabdjeven.

I premda su mnogi među nama strogi prema sebi jer jedu previše slatkiša i ugljenih hidrata, uzrok takvoj potrebi nije uvijek nedostatak samokontrole, pa se pojedincima preporučuje dublji uvid u način života i analiza stresnih situacija. Jednom kad se otkrije uzrok stresa, prehrambene navike i potrebu za slatkim moguće je izmijeniti

Ako osoba tokom poslijepodneva ima potrebu za čokoladom, naučnici savjetuju da jede manje količine slatkog kako bi se ostalo u formi i zadržalo dobro raspoloženje.

Dugoročni rizici

Potreba za slatkim nerijetko se javlja na poslu jer su ljudi u takvom okruženju često pod stresom, pa njihov mozak ima povećanu potrebu za energijom.

Kada neko ne jede, a osjeća glad, mozak počinje koristiti glukozu iz organizma namijenjenu mišićnim ćelijama i procesu metabolizma masnoća pa se zbog toga luči više hormona stresa.

Ne samo da se zbog takvog stanja ta osoba osjeća loše, već se dugoročno kod njega povećava rizik od srčanog udara, moždanog udara ili depresije. Istovremeno, mozak štedi na drugim funkcijama, ali se smanjuje koncentracija.

Naučnici kažu da čak i novorođene bebe imaju izraženu sklonost ka slatkišima. S obzirom na to da je njihov mozak znatno veći u poređenju s njihovim malim tijelima, bebama je potrebno mnogo energije, koju dobijaju majčinim mlijekom koje sadrži mnogo šećera.

S vremenom, naša sklonost ka slatkišima se smanjuje, ali nikada ne nestaje u potpunosti, čak ni u odraslom dobu. Koliko će ona dugo trajati varira od osobe do osobe, a čini se da zavisi i od životnih okolnosti. Istraživanja su pokazala da su osobe koji su imale vrlo stresno djetinjstvo sklonije konzumaciji slatkiša kasnije u životu.

 Stres kao uzrok debljanja

Kod nekih osoba mozak ne dobija energiju iz tjelesnih rezervi, čak ni kad postoji dovoljno masnih zaliha. Najznačajniji uzrok tome je hronični stres. Kako bi osigurali da im mozak ne bude bez energije, takve osobe uvijek moraju dovoljno jesti. Često je jedini način prekida s takvim prehrambenim navikama – trajni odlazak iz stresnog okruženja.

I premda su mnogi među nama strogi prema sebi jer jedu previše slatkiša i ugljenih hidrata, uzrok takvoj potrebi nije uvijek nedostatak samokontrole, pa se pojedincima preporučuje dublji uvid u način života i analiza stresnih situacija.

Jednom kad se otkrije uzrok stresa, prehrambene navike i potrebu za slatkim moguće je izmijeniti.

AVAZ