Prijetili su mi zbog ćutanja

Zanimalo me koja je moć anonimnog pojedinca da na oko jednostavnim, a disciplinovanim i intenzivnim postupkom napravi nešto vidljivo i relativno značajno.

Da li je pojedinac kao takav zaista nemoćan?! Vodeći se tom dilemom osmislila sam i realizovala kontinuinirani performans čiju je okosnicu činilo moje ja, ja kao pojedinac, ja kao anonimus iz provincijskog grada, ja kao bilo ko drugi.

Odlučila sam da ću tokom performansa biti otvorena za uticaje drugih ljudi. Moji sugrađani i Fejsbuk korisnici, ne znajući da utiču na proces, diktirali su svaki moj sljedeći korak. Iz dana u dan, zajedno sa mnom nesvjesno su gradili i razvijali performans čija je glavna ideja bila autorefleksija pojedinca, društva i medijske slike.

Koncept je izašao u etar, sa lokalnog prešao na regionalni nivo, a moje „glasno ćutanje“ kome su krila dali slučajni prolaznici i mediji postao je tema, događaj, misterija. Za mene, ovo je dokaz da pojedinac svojim aktom u društvu i socijalnom interakcijom, nezavisno od finasijskih sredstava i nezavisno od drušveno-političkih okolnosti može učiniti i pokrenuti nešto.

Pojedinac nije nemoćan, a u interakciji sa društvom može biti vrlo moćan. Znanje o performansu, motive i inspiraciju stekla sam na predavanjima iz intermedijalnih istraživanja kod profesora Mladena Miljanovića sa klasom studenata četvrte godine studijskog programa likovnih umjetnosti na Akademiji umjetnosti u Banjaluci.

Na veb-sajtu glasnocutanje.com u galeriji „31 dan“ nalazi se opis trideset i jednog dana performansa. Opis je sačinjen hronološki i izražava teze, tok misli, asocijacije, lajtmotive i po neki detalj iz svakog dana tokom performansa.

Evo najzanimljivijih utisaka Jelene Topić tokom performansa :

6. dan

Jednom značajnom dijelu okoline je bilo iritanto što se ističem i odudaram. Mojim bližnjima je skretana pažnja o štetnosti mog postupka po mene : “Bila je fina i normalna, što joj sad treba da svi pričaju kako je luda!“ Tog dana okrenula sam leđa bliskim osobama koje su vršile pritisak na mene da siđem sa postolja, prekinem ludost, ne brukam ih i ponašam se u skladu sa očekivanjima okoline. Njih nisu zanimali moji motivi, brinuli su da ne srozam svoj, odnosno njihov ugled.

Ne pristajem na kontrolu druge osobe. Uspostavljam samokontrolu. Odbijam da se povinujem očekivanjima i zahtjevima drugih. Preuzimam potpunu odgovornost za svaki svoj postupak.

Tog istog dana mi se pridružila drugarica. Došla je samoinicijativno, kao podrška. Sa mnom je istinski saosjećala, ne tražeći da otkrijem svoje motive. Držala je transparent sa natpisom „ Terca na tišinu“. Osjećala sam radost zbog empatije i povjerenja koje mi je ukazala.

7. dan

Tokom proteklih šest dana u meni se skupilo mnogo različitih emocija. Doživjela sam prijetnje, psovke, vrijeđanja, omalovažavanja. Pridavali su mi herojsko značenje, ohrabrivali me, podržavali, izjavljivali ljubav. Došao je trenutak kada sam poželjela objasniti i opravdati svoj postupak i zamoliti za razumijevanje i strpljenje, ali ostajem dosljedna i ćutim. Zato na postolje ništa ne pišem.

9. dan

– „Znamo da te plaćaju za to“ , „Ako te niko ne plaća, siđi odatle“ , „Prodata dušo“ – neki su od komentara koje sam čula prethodnih dana.

Niko me nije potplatio. Zastupam isključivo sebe i izlažem svoje tijelo, um i emocije u javnom prostoru kao površinu na kojoj se reflektuju ideje, stavovi, želje i očekivanja onih koji ih nisu samospoznali ili ih ne znaju izraziti na neki drugi način.

Držala sam ruku na srcu kao simbol iskrenosti.

16.dan

Svakog dana od 11.00 časova, osim vikendom, očekivala sam posjetu djece. I nepogrešivo, uvijek bi došli. Skupili bi se oko mene i čekali do 13.00 da siđem sa postolja. Povremeno su me pipkali po rukama da vide da li sam živa, prepadali me s leđa, vukli me za jaknu ili dodirivali po nogama. Pokušavali su na razne načine izmamiti moju reakciju. Kada su bili oko mene, vrijeme mi je neprimetno prolazilo. Svaki dan su dolazili sa novim idejama. Navešću neke najzanimljivije: takmičenje u stajanju za Ginisovu knjigu rekorda, grupno takmičenje u stajanju sa ostalim takmičarkama rasutim po gradu, konkurs za najbolju fotografiju i ko se najviše puta uslika dobiće nagradu, prikupljanje novca za djecu…

List papira sa porukom „Samo hrabro. Srećno. Volimo te!“ dobila sam od grupe djevojčica koje su mi se divile, jer su smatrale da sam lijepa i hrabra. Sve dječje poruke čuvam. Dobila sam jabuku od elegantno odjevenog djede i 1KM. Dala sam ih djeci.

24sata.rs