Moja firma, moja pravila: U BiH najveći problemi mobing i strah

Odlasci iz BiH su sve aktuelnija priča, pa i među onima koji možda nikada ne misle otići. No, da su ti odlasci već uveliko izmijenili društvenu sliku BiH, svjedoči i ono što smo čuli od Mersihe Beširović, predsjednice Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH.

“Do unazad godinu, na jedno upražnjeno radno mjesto u BiH je bilo jako mnogo apliciranja, po 3.000 ljudi je konkurisalo, recimo, na jedno radno mjesto kasirke, a sada se često ne prijavi niko. U malim sredinama posebno je sve teže naći radnika, dobrog pogotovo. Evo, Gračanica, na primjer. Niko se ne prijavljuje na oglase”, ističe Beširović, dodajući da je to i stoga što je sve manje onih koji će raditi pod bilo kakvim uslovima i za bilo kakvu plaću.

“To je realnost sa kojom se, pogotovo sektor trgovine, mora što prije ozbiljno suočiti. Dakle, mora se ići prevashodno na smanjenje poreza i doprinosa, i to sa strateškim ciljem, povećanjem plata. S druge strane, problem su i uvjeti rada, neplaćeni prekovremeni sati”, tvrdi Beširović, od koje saznajemo da je u 2018. godini Sindikat trgovine BiH zabilježio 547 slučajeva kršenja radničkih prava koje je prijavilo 340 radnika.

“Od toga, 293 su bile žene, i to prije svega (104) za prekovremeno radno vrijeme. U 72 slučaja žalile su se na nemogućnost korištenja slobodnog dana tokom sedmice, 43 su bila kršenja njihovih prava na dnevnu pauzu, 44 na godišnji odmor…”, ističe Beširović, napominjući da treba imati u vidu da mi nismo društvo koje će zaštititi borce za ljudska prava.

Upravo se suprotno dešava, ti ljudi, koji se često bore isključivo za prava drugih, dobivaju i otkaze. Situacija je slična u cijeloj BiH.

“S tim što je, recimo, u regiji Hercegovina i dalje najveći problem mobing, strah, većina radnika ne smije reći ni ime, traže savjet samo anonimno, a u druge četiri regije je najveći problem neplaćeni prekovremeni rad, odnosno nemogućnost korištenja slobodnog dana tokom sedmice, što je u 2018. godini problem broj jedan”, dodaje Beširović.

Kaže i to da se u firme ne može ni ući da bi se razgovaralo s radnicima o njihovim pravima bez odobrenja poslodavca.

“Prošlog aprila smo tražili od Udruženja poslodavaca potpisivanje protokola koji bi garantirao ugovor, ali nije bilo ništa od toga. S druge strane, samo pet posto je velikih i srednjih preduzeća, sve ostalo su mala, u kojima važi pravilo: moja kompanija, moja pravila. Većina tih firmi nije uključena ni u Udruženje poslodavaca”, napominje Beširović i podsjeća da se Sindikat trgovine još 2015. godine obraćao i VMBiH i entitetskim ministarstvima u vezi sa pravom odmora u dane praznika.

“Problem je u tome što BiH nema zakon o praznicima, a većina kompanija djeluje na cijelom prostoru države. Zakon o praznicima na teritoriji RS-a postoji i dobro se poštuje, kazne su i do 15 hiljada maraka za poslodavca. U FBiH, opet, premijer donese uredbu o neradnim danima, a za mnoge su to obični dani. Zašto? Zato što jedna uredba ne povlači sankcije, nema kaznenih odredbi koje će biti ozbiljna prijetnja poslodavcu ako ih prekrši”, kaže Beširović.

OSLOBOĐENJE