Prijetnje i ubistva: Žrtve rijetko prijavljuju probleme u porodici, policiji se obrate tek nakon zlostavljanja

Nakon stravičnih tragedija u kojima muževi ubiju žene, roditelji djecu ili djeca svoje roditelje, nerijetko se saznaju detalji da su u tim porodicama svađe i prijetnje bile česte. Nažalost, zlostavljane osobe ili one koje su svjedoci takvih prijetnji, rijetko prijave verbalne prijetnje, iako postoji zakon koji sankcioniše nasilnike. Prema riječima pojedinih žrtava koje su prijavile prijetnje, reakcija pravosudnih tijela nije bila očekivana pa su im nasilnici nastavili zagorčavati život. Nekima je i rečeno da, dok god ne budu imali adekvatan dokaz ili ih nasilnik fizički ne napadne, nemaju mogućnosti da ga udalje.

Ipak, najveći je procent onih koji verbalne prijetnje nikada i ne prijave, što može dovesti do tragičnih završetaka.

Drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrožavaju mir

Nasilje u porodici kao krivično djelo je u BiH prvi put definisano tek 2003. godine, a radi se o krivičnim djelima definisanim protiv braka, porodice i mladeži. Ovo krivično djelo definisano je kroz šest stavova, a eliminatorni oblik nasilja glasi: “Ko nasiljem, drskim, bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana porodice kaznit će se…”.

Tu je i krivično djelo ugrožavanja sigurnosti definisano KZ FBiH i glasi: “Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe i na taj način izazove uznemirenje građana kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci”.

Razlika je u tome da, kada osobe prijave nasilje u porodici, policijski službenici odmah podnose zahtjeve za izricanje zaštitnih mjera Općinskom sudu u Sarajevu u roku od 12 sati od momenta prijavljivanja, dok u slučaju ugrožavanja sigurnosti oni podnose izvještaj tužilaštvu koje dalje vodi istragu.

Stravične zločine najavili ranije

Nakon tragedije u Bihaću kada je otac ubio svoje troje djece pa izvršio samoubistvo saznalo se kako je muškarac ovaj krvavi scenarij već najavio nakon što ga je supruga ostavila, ali tu prijetnju niko nije shvatio ozbiljno niti prijavio nadležnima.

U mjestu Milići sin je zlostavljao svoje roditelje, a potom bacio majku s balkona, koja je od povreda na mjestu preminula. Roditelji, ali ni komšije, nisu prijavili ni nasilje, a ni prijetnje koje su im bile upućene.

Svađe i prijetnje nisu prijavljene ni u slučaju bračnog para iz mjesta kod Srebrenika gdje je muž ubio ženu nanijevši joj teške tjelesne povrede.

Prijave tek kada pređe u fizičko nasilje

U razgovoru s predstavnicima Fondacije za lokalnu demokratiju, koja u Sarajevu ima sigurnu kuću, saznajemo da žene prijavljuju svoje partnere tek kada nasilje postane fizičko, ali u razgovoru s njima stručne osobe saznaju da je to uvijek kombinacija više oblika nasilja.

“To nije nikada samo fizičko, već i psihičko, seksualno i najprisutnije ekonomsko nasilje te nedostatak podrške srodnika. Zato je važno konstantno informisanje i govor o tome da postoje institucije koje mogu pomoći, zakon koji ih štiti i primjenjuje se. Najčešći zlostavljači su supružnici, vanbračni partneri, zatim očevi i majke. Sve više žena u starijoj dobi je izloženo nasilju svojih sinova koji su nerijetko ovisnici o alkoholu i psihoaktivnim supstancama. Djeci često govorimo da se trebaju paziti nepoznatih osoba, a najteži oblici nasilja upravo se dešavaju unutar porodica i od najbližih srodnika”, kazala nam je Mirna Omerčaušević iz Fondacije.

U njihovoj sigurnoj kući je od 2000. godine bilo 1.806 žrtava nasilja. U okviru Sigurne kuće se odvijaju tri servisa, sklonište za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, sklonište za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja i drugih oblika nasilja te SOS telefon za prijavu nasilja u porodici koji je dostupan 24 sata (broj telefona 033/222-000).

Patnja, strah, uhođenje i prijetnje

Smještaj u Sigurnu kuću vrši se po preporuci Centra za socijalni rad, policijskih uprava, naloga tužilaštva ili prijavom na SOS telefon za prijavu nasilja. Žrtve nasilja u Sigurnoj kući mogu boraviti do šest mjeseci, ovisno o slučaju boravak se može i produžiti.

“Nasilje u porodici izuzetno je kompleksna pojava i ne podrazumijeva samo fizičko nasilje, već se najčešće odražava i kroz druge vidove nasilja, poput ekonomskog, psihološkog, seksualnog – silovanje u braku. Tako se i u Sigurnu kuću uglavnom javljaju žene koje su ekonomski ovisile o svojim partnerima, a koji su im, s druge strane, često uskraćivali i ono osnovno – hranu ili higijenske potrepštine”, kazala nam je.

Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, prema članu 7. stav 1 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici su:
1) svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice
2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju
3) prouzrokovanje straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva člana porodice ucjenom ili drugom prinudom
4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira na to da li je nastupila fizička povreda ili nije
5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice
6) seksualno uznemiravanje
7) uhođenje i svi drugi slični oblici uznemiravanja drugog člana porodice
8) oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu
9) upotreba fizičkog nasilja ili prouzrokovanje straha sa ciljem oduzimanja prava na ekonomsku nezavisnost zabranom rada ili držanjem člana porodice u odnosu
zavisnosti ili podređenosti
10) upotreba fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanje u njihovom odgoju
11) fizičko i psihičko nasilje prema starim, iznemoglim osobama i zanemarivanje u njihovom njegovanju i liječenju
12) nasilna izolacija ili ograničenje slobode kretanja člana porodice i
13) propuštanje dužne pažnje i nepružanje pomoći i zaštite članu porodice i pored obaveze prema zakonu.


U ovom članu zakona vidi se da je oblast zakonski uređena, ali to nije dovoljno. Prema mišljenju Fondacije za lokalnu demokratiju, još uvijek su potrebne znatne zakonodavne reforme. Kako kažu, žene i djevojčice u BiH nemaju jednak pristup uslugama iz sistema zaštite u zavisnosti od njihovog socio-ekonomskog statusa ili mjesta iz kojeg dolaze. Zbog toga je važno da nadležne institucije i organizacije civilnog društva zajednički djeluju sa ciljem omogućavanja jednakog pristupa pravima i uslugama za sve žrtve nasilja.

“Ono što Sigurna kuća nudi je cijeli servis, od pravne pomoći, pravnog zastupanja, do psiho-socijalnih tretmana, rada na osnaživanju, do neke socijalne pomoći da žene pronađu nekakav način da počnu da rade, da samostalno zarađuju ili da ostvare pravo na penziju, na doplatke, na sve ono što do sada nisu imale ili su mislile da nemaju pravo na to. Tome bi pomogla primjena brojnih međunarodnih konvencija koje je BiH ratificirala – o ljudskim pravima, Istanbulska konvencija koja nalaže cijeli niz servisa koji su potrebni za žrtve porodičnog nasilja, a koje trenutno jedino nudi NVO sektor, ali i promjena svijesti u društvu, kao i veća medijska pozornost na postojeće probleme nasilja u porodici, a posebno što se porodično nasilje zakonski više ne tretira kao obični prekršaj, već kao krivično djelo pa i broj prijava raste”, kazala je Omerčaušević.

Bitno je prijaviti i tekstualne i verbalne prijetnje

Kada dođe do tragedije onda je kasno. Zbog toga je vrlo bitno prijaviti svaki oblik prijetnji ukoliko se osoba osjeća ugroženo. Kako su nam kazali iz MUP-a KS, zaštitne mjere koje policija može poduzeti su udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora, zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici, zabrana uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u porodici i privođenje.

“U svakom slučaju, kada osoba dobije tekstualnu ili verbalnu prijetnju po život od druge osobe, potrebno je da isto prijavi nadležnoj policijskoj upravi, pa i ako su u pitanju bračni ili vanbračni partneri, o čemu će policijski službenici obavijestiti tužioca kantonalnog tužilaštva”, kažu nam u MUP-u KS.

Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, općinski sud je dužan da u roku od 12 sati od prijema zahtjeva donese rješenje o izricanju zaštitnih mjera. Nakon toga policijski službenici sačinjavaju plan provedbe zaštitnih mjera u skladu s Pravilnikom o načinu provođenja zaštitnih mjera. Ukoliko osoba kojoj je izrečena zaštitna mjera ne postupi prema rješenju suda, propisane su sankcije od 1.000 do 1.500 KM.

Klix.ba