Radio je i po dvadeset sati dnevno da ostvari svoj san, danas je vlasnik jedinstvenog objekta

Tridesetšestogodišnji Dario Babić nije se školovao za ugostitelja ni za slastičara. Radio je na poslovima pizza majstora, dostavljača, prodavača, sve dok se nije zaljubio u gelato – poslasticu koja sa sladoledom kakav poznajemo dijeli samo ime.

Tradicionalni talijanski recept priprema se rijetko na Balkanu pa čak i u Evropi a želite li probati kako izgleda gelato kad ga pravi čovjek koji je o njemu godinama sanjao, dođite u Kulovića 9. Prije toga, pročitajte Dariovu priču.

– Počeo sam raditi vrlo rano, još kao student. Živio sam nekoliko godina u Kanadi, a radio sam svašta. Pravio sam pice, dostavljao, a kad sam se vratio u Sarajevo počeo sam raditi kao prodavač. Između ostalog, prodavao sam satove poznatog brenda, kada je vlasnik firme počeo radove na otvaranju svog ugostiteljskog objekta i predložio meni da se uključim i u taj projekat – kaže Dario za BiznisInfo.

Radio je, kako kaže, od zvijezde do zvijezde. Putovao je i prodavao satove a istovremeno radio i na pripremi za otvaranje caffe slastičarne. Kada se ono približilo, vlasnik mu je predložio da bude menadžer objekta.

– Malo sam se plašio tog posla, bio sam dosta mlad a odgovornost velika. No nakon razgovora s majkom odlučio sam da ipak prihvatim ponudu. Da budem iskren, plašili smo se da ću ako odbijem, ostati bez posla – kaže nam Dario.

No iako je u njega ušao pomalo nevoljko, na ovom radnom mjestu puno je napredovao i naučio. Počeli su sa 18 ljudi a kada je nakon nekoliko godina napuštao ovu firmu u njoj je ostalo da radi preko 90 ljudi. Upravo kroz ovaj posao kod Darija se rodila ljubav prema ugostiteljstvu i želja da se ovom poslu ozbiljnije posveti.

– Ja sam se prosto zaljubio u ovaj posao. Tokom tog vremena ja sam se pronašao u osmišljavanju recepata i pravljenju slastica i počeo sam zamišljati kako bi bilo da se sam počnem tim baviti. No tada sam mogao samo sanjati o ovome što radim danas – priča Dario.

Onda je prije tri godine počeo raditi u Alpeksu, slovenačkoj firmi koji se bavi prodajom ugostiteljske opreme i opremanjem restorana i hotela. Kako sam kaže, naišao je na finu ekipu ljudi koji su odmah uvidjeli njegovu ljubav prema gelatu i kolačima koja je u ovoj sredini došla do izražaja.

– Uvijek su mi išle od ruke ove stvari, kreacije okusa, istraživanje recepata, saradnja sa drugim slastičarima. Godinama sam već maštao da se bavim upravo time a moja životna želja je bila da pravim tradiconalni talijanski gelato. To je talijanski recept koji je po strukturi i sastavu skroz drugačiji od sladoleda i koji je rijetkost ne samo na Balkanu nego i u Evropi. Talijani tu tajnu čuvaju i nije lako doći do recepta – kaže Dario.

I tu je polako počela priča o jedinom gelatu u BiH.

– Počelo je kroz zezanciju. Prijateljica me pitala što ja ne otvorim nešto svoje. Rekao sam, nemam finansijskih sredstava. I zaista, nisam to mogao sebi priuštiti. Za mene je ovo bilo tako daleko, samo mašta. No uz nagovor prijatelja počeo sam intenzivnije da razmišljam o pokretanju vlastitog projekta. Mislio sam šta, kako, nemam novca, imam kredit… Ne mogu sad dizati još jedan kredit, imam dvoje djece, previše je rizično. Osim toga, nisam znao ni koliko novca tačno treba – priča nam Dario.

Prijatelji su sami ponudili da mu posude novac pa je počeo planirati nabavku potrebne opreme. Nije u obzir dolazila nove opreme koja je bila preskupa, pa se odlučio za polovnu.

– Kupio sam prvo vitrinu za sladoled, onda sam unajmio prostor za proizvodnju. Onda smo počeli probavati recepte. Za sve što sam napravio prijatelji su rekli „Pa ti ovo moraš izbaciti na tržište!“

Dario, kojem niko u porodici nije bio ugostitelj, sam je počeo praviti sve što je imao namjeru prodavati. Do svakog recepta sam je došao ali nije imao prostor gdje bi mogao prodavati to što napravi.

– Imam dosta prijatelja u ugostiteljskim krugovima ali nikako nisam uspijevao da se s nekim dogovorim da počnemo saradnju. Onda sam započeo razgovor sa jednim kafićem u centru Sarajeva, Coffe to go, oni su mi odmah dali prostor a zaradu smo dogovorili „po pola“.

Bio je skeptičan zbog lokacije u kojoj su počeli prodaju, ulica Kulovića u centru Sarajeva, jer je gelato skuplja varijanta u odnosu na uobičajeni sladoled koji se prodaje na sarajevskim ulicama. Kugla gelata košta u prosjeku 2.40, a ni minimalna cijena ne može biti ispod 1.90 KM.

– Bilo je mnogo onih koji su me pitali pa kako ćeš to prodavati po toj cijeni. Moja prva ideja je bila da ću ići na količinu – puno ću napraviti i prodati pa ću nešto malo i zaraditi. Počeli smo prodaju 16. jula, a ko god je probao on nam se i vratio. Ljudi su počeli dolaziti, kupovati, preporučivati. To nam je bilo najvažnije jer ja nisam imao novca za reklamu i marketing pa mi je bilo bitno da svaki kupac bude zadovoljan i da ponovo dođe. I tako je i bilo.

Bio je to vrlo naporan period. Sve je sam radio, imao je samo jednu djevojku koja mu je pomagala. Falilo mu je opreme, nije imao ni hladnjaču kako treba pa se snalazio kako je znao i umio. Falilo je i vremena. Samo nije falilo – volje.

– Dolazio sam u dva ujutro u proizvodnju da sve pripremim, onda sam u 8 išao na posao, u 4 se vraćao u proizvodnju da uzmem sve što mi treba i da idem prodavati sladoled, do ponoći. I tako mjesecima.

Sezonu su završili u oktobru, kako su i dogovorili.

– Super je bilo, nešto se zaradilo, sad je trebalo vidjeti šta dalje. Dugo sam tražio prostor. Prvo sam obilazio opštinske prostore no sve je to bilo nedostižno za jednog običnog čovjeka. Malo sam i izgubio volju no ipak sam uspio pronaći adekvatan prostor koji sam renovirao, sredio i sve završio za nekih mjesec i po dana.

Svoj objekat otvorio je 16. juna ove godine i kaže da mu je to bio jedan od najvećih stresova u životu.

– Psihički me to dotuklo. Znao sam da imam dobar proizvod, s te strane sam vjerovao u sebe, ali sam bio vrlo zabrinut kako ću to sve finansijski posložiti. Treba sada zaposliti ljude, platiti radnike… Srećom, upravo tada sam otplatio stari kredit i mogao sam uzeti novi, pa sam tako i uradio.

Objekat je dobio ime Marshall’s gelato, po priči o Agnes Marshall, “kraljici sladoleda” kako su je zvali u 19 stoljeću, koja je izdala četiri knjige o sladoledu i kako se on pravi. Priča kaže da je Marshall željela da ljudi nauče ne samo praviti sladoled, nego i uživati u njemu, kao i da slobodno biraju ukuse koji im se sviđaju. Nakon njene smrti, njen muž je prodao autorska prava izdavaču, a on sam je dalje vodio posao. Ali, ono što izdavač nije znao, je da je Agnesin muž zadržao malu knjižicu recepata, u koju je ona, svojom rukom, unosila svoje omiljene recepte za sladoled.

– Unijeli smo nešto novo u ponudu Sarajeva. Mislim da smo i u smislu kvaliteta napravili iskorak. Zadovoljan sam posjetama, ljudi su prepoznali kvalitet. Puno je objekata i zaista je teško naći svoje mjesto na tržištu i po nečemu se moraš izdvojiti. Mi smo odučili da to bude kvalitet i da od tog kvaliteta ne odstupamo.

U Marshall’s gelatu zaposleno je sada nekoliko ljudi. Osim klasičnog gelata, prodaju i zimsku verziju a od istih sirovina, potpuno prirodnih, prave i kolače vodeći računa da svim gostima ponude samo zdrave poslastice.

– Puno sam putovao, sarađivao sam sa mnogim svjetskim slastičarima a i danas puno čitam i istražujem. Od svakoga uzimam ono što mi se dopadne i tako stvaram najbolje za sebe.

U svoj proizvod Dario je od početka bio siguran, no jako je teško pokrenuti samostalan posao kad osim prijateljske, nemate druge podrške.

– Bilo je teško. Nisam ni od koga ništa ni tražio, znao sam da bih samo gubio vrijeme. Sanjao sam samo da ne budem nikome ništa dužan. Da mogu sve poplaćati, a meni šta ostane. I u tome sam uspio, nikome nisam ništa dužan osim banci u kojoj sam uzeo kredit. No zato sam morao jako puno raditi. Ja imam dvadeset godina radnog staža ali u šali kažem da imam narađenih još minimum pet godina. Uložio sam ovdje puno svog života – kaže Dario i dodaje da ga je vodila samo ljubav za ovo što radi i vjera u samog sebe.

– Znao sam da mogu puno toga i želio sam to svima pokazati. Kako će dalje ići, vidjećemo.

A za sada, ide dobro. Sarajlije i gosti grada već su zavoljeli Marshall’s gelato a ima i zainteresovanih koji bi uzeli franšizu za objekat iste vrste. Dario, koji još uvijek od 8 do 4 radi u Alpeksu, ima i drugih ambicioznih planova.

– Volio bih da pravim i edukaciju za mlade iz prirodnog slastičarstva jer to se kod nas još ne radi. Imam neki plan kako bi to trebalo da izgleda u narednih pet godina. Moguće je i da ćemo se dalje širiti. No šta god da bude, ja sam presretan. Živim svoj san i siguran sam da će oni koji probaju moj Marshall’s gelato to prepoznati.

BiznisInfo