Evropljani nam donose novo računanje vremena i zaključat će nas u “vječno ljeto”. Kome to odgovara a kome ne?

Predsjednik Europske Komisije Jean-Claude Juncker u petak je potvrdio kako će se u Europi, izgledno je, prestati pomicati sat.

Predsjednik Europske Komisije Jean-Claude Juncker u petak je potvrdio kako će se u Europi, izgledno je, prestati pomicati sat

Nakon velike ankete više od 80 posto građana izrazilo je podršku toj ideji. Žele da se ostane na “ljetnom vremenu”, piše CNN.

“Čini se kako je to nešto što građani žele, a Bruxelles više neće kontrolirati vrijeme. Ako to još dodatno pomogne stvarima poput logistike, prijevoza i trgovine, kojima je promjena vremena smetala, onda je to odlično, a osim toga ova je debata o ljetnom i zimskom računanju vremena već jako dugo prisutna”, rekao je u jednom intervjuu Juncker.

Trenutno svaka EU članica svoj sat pomiče “unaprijed” zadnje nedjelje u martu, te onda “natrag” u oktobru.

“Milioni su se oglasili na anketu i mislim da trebamo cijele godine biti na ljetnom računanju vremena, to će se i dogoditi”, rekao je Juncker.

Prvi je tako nešto predložio Benjamin Franklin još davne 1784. godine, no nitko ga nije shvatio previše ozbiljno.

Na vrhuncu Prvog svjetskog rata, 30. aprila 1916., satovi Njemačkog carstva pomaknuti su za jedan sat u prvom ljetnom računanju vremena. Jedan je gradić u Kanadi već eksperimentisao sa sezonskim mijenjanjem sata i to od 1908., no tek kada je velika Njemačka napravila prvi korak slijedio je i ostatak Evrope. Tiokom sljedećih nekoliko sedmica isto su napravile i Velika Britanija, Francuska, Italija, Rusija i Australija. SAD je pak prvi “prebačaj” ostvario 1918. godine. No, oduševljenje nije dugo trajalo. Njemačka je prestala koristiti ljetno računanje vremena 1919., a Austrija 1921. godine, dok su Velika Britanija, Irska i Pariz nastavili. Upravo su Francuzi bili jako podijeljeni oko toga, s time da se populaciji ruralnih krajeva to uopće nije svidjelo, ali su za ljetno računanje vremena bili veliki gradovi. Na kraju je odlučeno da se neće mijenjati sat ali da će početak radnog vremena (i kraj) biti pola sata ranije između 28. aprila i 3. novembra. Tokom Drugog svjetskog rata praksa je ponovo zahvatila Evropu, dapače Hitler je države koje bi osvojio (poput Danske i Poljske) tjerao da se povinuju standardu. U Njemačkoj su sat pomaknuli za sat i 40 minuta, time promijenivši vremensku zonu sa “Nizozemskog vremena” na aproksimativno sinodičko vrijeme (sinodički dan) i prilagodili CEST-u. Nizozemska je na ljetnom vremenu ostala do 1942., a od 1942. do 1945. Nizozemci su “šaltali” satove. Nakon oslobađanja zemlje, to je ukinuto, i vraćeno tek 1977. godine. Francuzi su se inicijalno borili protiv mijenjanja satova, no od 1941. to je stupilo na snagu, a satove koji su išli 2 sata “iza” Berlina nosili su samo najhrabriji patriote.

Poslije rata mnoge su države zadržale to računanje vremena, a Velika je Britanija čak jedno vrijeme bila dva sata ispred standardnog vremena. Kasnije je dio država u Europi napustio praksu jer ih je podsjećala na rat. Ljetno računanje vremena opet se pojavilo ruku pod ruku s još jednom krizom, onom nafte 1973. godine kada je OAPEC uveo embargo, a cijene su skočile u nebesa i potaknule recesiju. Francuska je prva “oživjela” ljetno računanje vremena 1976. godine. Do kraja sedamdesetih, većina je Evrope opet mijenjala satove dva puta godišnje. Godine 1996. Unija je standardizirala “raspored” koji je (za sada) na snazi i danas. Iznimka je Island, a pravilo slijedi čak i Švicarska. Kako bi se pravilo promijenilo nova regulativa mora dobiti potporu 28 članica i Parlamenta. Jedna je od najvećih kritičarki ljetnog računanja vremena, piše CNN, Finska gdje je prošlog oktobra 70.000 građana potpisalo peticiju protiv prakse. Mijenjanje pravila je proces koji će, Junckerovim izjavama usprkos, dugo trajati, a The New York Times navodi kako bi najgori scenarij mogao biti taj da svaka država dobije pravo na odabir što znači da bi svi u Europi mogli u isto doba imati drugačije vrijeme.

Oslobođenje.ba