Mladi umjetnik Edin Šahinović iz Kaknja svojim radovima ukrašava zidove institucija

Osnovnu i srednju školu Šahinović je završio u gradu čelika, a po završetku prvog razreda srednje škole odselio je u Modrinje kod Kaknja gdje se našao u potpuno drugoj klimi.

“U Zenici je bilo super djetinjstvo, ali sam bio izgubljen. Nikada nisam mogao odlučiti čemu pripadam. Pokušavao sam se baviti mnogim sportovima, najviše borilačkim, zato što okolina nije prihvatala mene, a i ja sam teško prihvatao sve zbog čega sam se ne tako rijetko tukao s vršnjacima”, govori Šahinović te dodaje da je bilo puno zabavnije u sportu nego na ulici.

Dok je pronalazio sebe u bitnim godinama razvoja, sramio se što nije znao trčati za loptom, igrati odbojke, ali nijedan sport ga nije privlačio. Međutim, oduvijek je crtao, a to su znali primijetiti učitelji, nastavnici pa i profesori u srednjoj školi koji su usmjeravali njegov rad.

“Neke svoje radove sam ostavio i u Zenici, a veliki broj ih ima u Kaknju u srednjoj školi Kemal Kapetanović. Iskreno, ne znam kada i kako je sve počelo. Volim se kreativno izražavati. Pravio sam autiće od kartonskih kutija, a davao sam im novu dimenziju svojom maštom. Nikad nisam slutio da ću prodati nešto od onog što volim, a prvi portret sam prodao za 5 KM u srednjoj školi”, kazao je Šahinović.

Iako je usavršio svoj rad i crtanje portreta, prodavao ih je za sitan novac. Danas skoro da ih i ne radi, a stvarnu umjetnost doživio je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu gdje su mu poručili da prati ono što je unutar njega da bi uspio napraviti bilo što dobro.

“Do Akademije likovnih umjetnosti se mogu pohvaliti da sam svoj zanatski dio posla doveo na zavidan nivo, zbog čega sam elegantno ušetao na akademiju misleći da sam pobrao svu pamet svijeta. Sada sam ponovo na tri posto spoznaje i znam čemu težim i uzbuđen sam zbog toga”, dodaje.

Iako je na putu spoznaje savršenstva u umjetnosti mladi Kakanjac je iskren prema sebi pa kaže da nije ni blizu toga. Međutim, dodaje da su njegovi murali dobri, jer vjeruje u sebe.

“Nisam savršen, ni blizu toga, ali usudio bih se raditi bilo kakav projekt, za bilo koga. Željan sam izazova i projekata u kojim nisam bio. Sve ispod toga mi je ‘onako’. Kada u ovo uđete, nema povratka. Oslikali smo zid dvorane dug više od 40 metara. Svi su gledali u mene i mojih nekoliko drugova kao da smo mi profesionalci, ali eto tako je nakako i ispalo. Zid je dobio finu notu te neke 2012. godine”, pojašnjava naš sagovornik.

U svom planeru prekrižio je kao završene narudžbe za korice knjige, ilustracije za dječiju knjigu, a ovo ljeto je radio i ilustracije za konkurs i ilmihal za djecu od 1. do 3. razreda gdje se nalazi ukupno 120 ilustracija.

Jedan od najvećih murala dimenzija 2×2 metra uradio je za bh. atletičara i komšiju Amela Tuku.

Na pitanje da li je u umjetnosti zbog egzistencije ili što je voli, Šahinović je pojasnio da mora imati novac da bi opstao, ali da živi za povlačenje linija kistovima i oslobađanje kreativnosti koja je u njemu.

“Međutim, ljudi mogu razumjeti umjetnost ili ne. Uvijek ima neko ko prepozna pravu vrijednost, bez obzira na to gdje živi, ali naša država nema spoznaje za umjetnost i preko nje sve prelazi olako. U BiH imamo toliko umjetnika koji su vrijedni i stilski različiti, ali teško je živjeti, skoro i nemoguće”, dodaje naš sagovornik.

Na kraju je istakao da će dati maksimum ne samo da ostane u BiH, već da ostane i u Kaknju.

“Moj životni cilj je imati dovoljno novca, ali da se bavim umjetnošću. Kako, ne znam. Moja umjetnost ne mora biti visokopriznata i nagrađivana, samo mora biti iskrena i istinito ispoljena, a sve ostalo će biti zanat”, na kraju je kazao Šahinović.

Klix.ba