Monografija o Stjepanu Totiću: Prvi zenički akademski slikar

“Stjepan Totić – prilog kulturnoj historiji Zenice”, naziv je publikacije nastale povodom obljetnice – 90 godina od rođenja prvog akademski obrazovanog slikara u ovom gradu, Stjepana Totića (1927 – 2009), koju je napisao Ikbal Cogo, a objavio Muzej grada Zenice.

– Radi se o prvoj knjizi u novoj ediciji pod naslovom Memorija, a riječ je o svojevrsnoj monografiji o prvom zeničkom akademski obrazovanom likovnom umjetniku Stjepanu Totiću. Knjiga je nastala kao čin pijeteta prema osobi čiji je život bio obilježen likovnom umjetnošću, ali i autentičnim znakovima podneblja u kojemu je rođen i proveo veći dio svoga života te kao način borbe protiv sveprisutnoga zaborava koji, nažalost, postaje dio našega identiteta i načina života, kazao nam je 36-godišnji Ikbal Cogo, autor knjige, koji je u zvanju višeg kustosa Muzeja grada Zenice, a voditelj je historijske zbirke i stručne muzejske biblioteke.

Zaboravljen u svom gradu

On je objasnio da je ovo bila prilika da se progovori o čovjeku koji je, nažalost, zaboravljen u svom rodnom gradu.

Stjepan Totić je rođen 1927. godine u Zenici, završio je Akademiju likovnih umjetnosti 1963. godine u Ljubljani. Postdiplomski studij je završio 1965. godine kod akademika Maksima Sedeja.

Totić se vratio u Zenicu i zaposlio se u Novinsko-izdavačkom preduzeću Naša riječ. Bio je jedan od prvih saradnika lista, a prve ilustracije vidljive su u aprilu 1956. godine, dva mjeseca nakon što su novine počele izlaziti. U Našoj riječi je dočekao penziju 1983. godine. Bio je jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Zenice 1974. godine sa pokojnim Ljubomirom Perčinlićem te Muhamedom Bajramovićem i Tomislavom Perazićem.

Muhamed Tunović/Oslobođenje Monografija o Stjepanu Totiću, autora Ikbala Coge, objavljena je povodom 90. godišnjice slikarevog rođenja

– Iščitavajući prilično obimnu arhivsku građu, uvidio sam da Totić nije bio pretjerano aktivan u tom udruženju, da li zbog posla ili specifičnog kritičkog odnosa koji je imao prema likovnoj sceni u Zenici i BiH – ne znam. Objavio je nekoliko veoma kvalitetnih tekstova iz domena likovne kritike u Našoj riječi 70-ih godina 20. stoljeća. Nakon penzionisanja u Zenici je boravio sve do sredine aprila 1992. kada je otišao u Innsbruck u Austriji, gdje je preminuo u oktobru 2009. godine. Njegova supruga Darinka Sigrid Volkl, koja je univerzitetska profesorica u penziji, i danas živi tamo. Svega nekoliko puta Totić je u posljednjih 17 godina života dolazio u svoju Zenicu, rekao je Cogo.

Adnadin Jašarević, direktor zeničkog muzeja, istakao je da je Ikbal Cogo obavio fascinantan posao i pokazao nevjerovatno pregalaštvo i dosljednost, ali i izdržljivost u pravom rudarskom poslu u ovom slučaju, da pronađe sve relevantne podatke o životu i djelu Stjepana Totića.

– Ovdje je riječ o jednom ozbiljnom naučnom radu koji u svakom pogledu ilustruje život Stjepana Totića, ma o kom aspektu društvenog života da je riječ. Takođe, naravno bez elementa vrednovanja njegovog likovnog djela, objedinjuje i taj dio djelatnosti, počev od Totićevih radova u štampi, ilustracija, karikatura i crteža, i slijedi njegovu genezu od prvih slika. To je jedan iscrpan rad na koji je potrošeno poprilično vremena i u biti ja se ovakvim ljudima divim da imaju snagu i volju da sačuvaju naše velikane od zaborava, poručio je Jašarević.

Potreba za izučavanjem

Zanimljivost vezana za Zenicu je to da su gotovo svi stariji slikari dobili monografiju. Posljednja monografija koja je objavljena je o Irfanu Handukiću. Prva je bila o Tomislavu Peraziću, zatim o Ljubomiru Perčinliću, pa o Muhamedu Bajramoviću, a sada i knjiga o Stjepanu Totiću. To je sjajna osnova za daljnja istraživanja zeničke likovnosti.

– Postoji potreba da neko od pripadnika mlađe generacije za svoj eventualno magistarski ili čak doktorski rad, odnosno doktorsku disertaciju, upravo uzme temu zeničke likovnosti od 1945. godine naovamo. Ima jako dobrog i kvalitetnog materijala koji može da posluži kao osnova za dalja istraživanja, zaključio je Ikbal Cogo.

Monografija ima 180 stranica, a trebalo je oko godinu rada na njoj.

MIRZA DAJIĆ/Oslobođenje.ba