Tekstilna industrija BiH: Radnike plaćaju 500 KM, a kaput prodaju za 400 eura

Dok komadi garderobe po buticima širom svijeta koštaju po nekoliko stotina ili hiljada eura, radnici u tekstilnoj industriji su među najmanje plaćenima i često im primanja ne pokrivaju ni osnovne životne potrebe.

Vlasnici i direktori fabrika rado se hvale otvaranjem novih radnih mjesta kao i ugovorima sa svjetskim partnerima, ali, po pravilu, nikada u javnosti ne govore o visinama plata, piše BiznisInfo.ba.

Jedan od rijetkih koji je prekršio ovaj “zavjet šutnje” je Obradin Božić, zamjenik direktora u firmi “Kristin Mod” iz Lopara, koja upošljava 65 radnika i traga za još 20.

Koriste tešku situaciju

On je novinarima kazao da su plate radnicama u ovoj firmi 500 KM. Istovremeno se pohvalio da rade za francuske modne kuće kao što su “Tara Jarmon”, “Antonele”, “Karol” i druge.

Na internet stranici modne kuće “Tara Jarmon” vidi se da, naprimjer, kaputi i jakne koštaju u prosjeku oko 400 eura, bluze i suknje se kreću do 100 do 300 eura itd.

Drugim riječima, samo od jednog prodatog predmeta može se isplatiti više od jedne radničke plate.

Naravno, ne ide sav novac vlasniku tvornice, jer vjerovatno najveći procenat uzima strani partner. Bez obzira na to, radnici s pravom smatraju da njihov rad vrijedi mnogo više.

Vlasnici fabrika koriste tešku ekonomsku situaciju, visoku stopu nezaposlenosti, ali ujedno i radničku neorganizovanost i nisku svijest o radničkim pravima.

S druge strane, sve češće se pojavljuju firme koje tvrde da ne mogu naći dovoljno radnika. Iako se to u javnosti ne želi kazati, uglavnom je riječ o tome da radnici odlaze zbog niskih primanja i loših uslova rada.

Pomaci u nekim fabrikama

U nekim drugim granama industrije, naprimjer u fabrikama namještaja, neke kompanije već nude znatno više plate kako bi privukle radnike.

Npr, kompanija “Sinkro” u januaru je raspisala oglas za 50 radnika uz startnu platu od 800 KM (neto), što je otprilike na nivou prosječne plate u državi.

Ostaje da se vidi hoće li plate u tekstilnoj, ali i metalskoj industriji u BiH pratiti razvoj kompanija koje su u ekspanziji i koje svoje proizvode dobro naplaćuju na svjetskom tržištu.

U međuvremenu, radnicima preostaje da se što bolje organizuju kroz sindikalne organizacije i da izađu pred poslodavce sa realnim zahtjevima koji neće ugroziti stabilnost kompanija i proces proizvodnje, ali će njima vratiti dostojanstvo.