Amel Tuka: Zadovoljstvo mi je što sam usrećio mnoge ljude u BiH

Ime Amela Tuke ostaće zlatnim slovima ispisano u istoriji bh. kraljice sportova, ali će ga pamtiti i svi oni kojima je ova zemlja u srcu. Donio je prvu istorijsku medalju za Bosnu i Hercegovinu sa smotre najboljih atletičara svijeta, a ostao skroman. I upravo to je ono što je najvažnije u svemu. Amel čvrsto stoji s obje noge na zemlji. To je dobrim dijelom naučio od svog uzora, velikog sportiste Hamze Alića, čovjeka koji je nakon svega što se dogodilo izjavio da je ovo vjetar u leđa svim uspješnim sportistima u BiH, posebno atletičarima, a da je Amel sada njemu uzor, neko od koga se može puno toga naučiti.

Osim toga, uspjeh Tuke je rezultovao veliko interesovanje klinaca i klinceza da počnu trenirati ovaj sport. Njihovi roditelji interesovali su se za upis u Atletski klub Zenica, jedini klub u BiH, a vjerovatno i regiji koji je imao trojicu članova na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Osim Amela i Hamze, bio je tu bacač kugle Mesud Pezer, mladić koji je postavio državni rekord.

Profesorica Matilda i trener Halid

Amel Tuka je u svom debiju u Dijamantskoj ligi u julu 2015. godine ostvario pobjedu na utrci u Monte Carlu. Trku je završio sa vremenom 1:42.51, što je bio najbolji rezultat u svijetu te godine, jedanaesti rezultat svih vremena.

U Italiji ste trenirali proteklih nekoliko mjeseci.

– Bio sam nekoliko mjeseci u Italiji. Trenutno sam u Zenici i čekam poziv svog trenera da ponovo idem za Veronu.

Da li ste zadovoljni startom sezone?

– Rezultati su bolji nego što sam očekivao. Trener mi je rekao da se nećemo spremati za dvoranu zbog povrede koju sam imao prošle godine. Ove trke koje sam imao su odrađene samo iz treninga. Iskreno, iznenadio sam se jer sam istrčao rekorde na 400 i 800 m. To pokazuje da sam na dobrom putu. U planu je da nastupim 31. maja na utrci Dijamantske lige u Rimu, a odmah poslije toga me očekuje miting u Zenici.

Rijetkost je da neko uspješan u životu, uspješan u sportu, na fakultetu, živi u studentskom domu. Slažete li se?

– To je tačno. Ali, treba znati da sam se u studentskom centru našao zahvaljujući prijatelju kojeg sam upoznao na fakultetu. U to vrijeme sam živio u stanu u Ulici Aska Borića u Zenici, a moj prijatelj u Travniku. Nije bio primljen u studentski centar, bio je na listi čekanja. Pozvao sam ga da živi sa mnom u stanu, zadržao se kod mene pet-šest mjeseci i stvarno smo se zbližili. Studirali smo zajedno i išli redovno na predavanja. Kad s nekim provedete šest mjeseci zajedno, bukvalno svaki dan, onda se, naravno, vežete za tu osobu. Kad je otišao u studentski centar, nekako mi je nedostajalo to druženje. Ja sam inače iz Kaknja, a glavni uslov za prijavu za studentski centar je da ste udaljeni 15-20 kilometara od Zenice, što sam ispunjavao, tako da sam se prijavio. Objasnio sam svom treneru koji nije imao ništa protiv toga. Aplicirao sam i primljen sam te sam prešao i ja da živim u studentski centar. I, zaista, bio je to prelijepi dio mog života, gdje sam stekao dosta prijatelja, upoznao mnogo ljudi. Pa čak i 2015, kad sam stekao status apsolventa i kada sam napravio taj rezultat u atletici, ostao sam tu godinu u studentskom centru. To je period koji nikad neću zaboraviti.

Hvalili su Vas u studentskom domu da nikad niste napravili ni najmanji problem dok ste stanovali tamo.

– Sve kreće od kućnog odgoja. Roditelji su me učili da poštujem sve oko sebe, da slušam starije, pogotovo u obrazovnim ustanovama i onim poput studentskog centra gdje se mora znati red. Vodio sam takav život da sam lijegao navečer na vrijeme, ujutro ustajao na vrijeme, išao na fakultet, treninge… Naravno, u svemu su mi pomagali drugi studenti, moji prijatelji, tjerali me s njima da učim, tako da sam i zahvaljujući i njima priveo kraju fakultet.

Otkud Amel u svijetu atletike?

– Kad vratim film nazad, stvarno sam atletiku volio. Volio sam je gledati na televiziji zajedno sa ocem. Pratili smo svjetska i evropska prvenstva, olimpijade. Inače, volim sport općenito i pratim sve sportove, ali je atletika bila nekako posebna. Prvi susret sa atletikom imao sam trčeći na kakanjskom krosu 9. maja 2007, koji je održan povodom Dana pobjede nad fašizmom. Trka je bila od početka grada Kaknja do kraja, do prijašnjeg Partizana, mjesta gdje se sada nalazi šoping-centar. Profesorica tjelesnog Matilda, koja mi u to doba nije čak ni predavala, srela me je i pozvala na kros. Možda je nešto vidjela u meni ili je to bila neka sudbina da me pozove. Trenirao sam tada karate i razmišljao da li da odem na kros. Otac mi je kupio patike prije trke. Pobijedio sam na tom krosu i tako je krenulo sve. Vjerovatno se tada u mene uvukla želja za pobjedom. I, onda, naredne 2008. godine, bile su Male olimpijske igre u Zenici gdje sam predstavljao svoju školu na 400 metara i pobijedio. Tad me vidio moj prvi trener, profesor Halid Sedić i pozvao da pođem trenirati u Atletskom klubu Zenica.

Atletika ima budućnost u BiH

I na čuvenom krosu, poput kasnije svih Vaših utrka, taktika je bilo “preticanje” i žestoki finiš. Na krosu su učestvovali poznati kakanjski sportaši koji su ostali iza Vas…

– Sjećam se te utrke kao da je jučer bila. U jednom trenutku, u blizini današnje slastičarnice Egipat i OŠ “Hamdija Kreševljaković”, bio sam negdje u sredini, desetak momaka je bilo u grupi ispred, a svi ostali daleko iza mene. Kako smo se približavali Partizanu, stizao sam redom jednog po jednog. Dobro se sjećam trenutka kad sam bio četvrti. Ispred mene su bili košarkaš, bivši atletičar koji je trenirao tada u AK Zenica i fudbaler koji je ranije osvajao te kroseve. U meni se još više probudila ta želja, jer sam vidio da mogu. I prešao sam jednog, pa drugog i na kraju kod Pošte u Kaknju i trećeg. Pobijedio sam i osjetio prvi put slast pobjede.

Prilično kasno ste se počeli baviti atletikom, sa 18 godina.

– Postao sam član AK Zenica 1. januara 2009, osam dana prije mog 18. rođendana. To je relativno kasno. Mnogi atletičari u tim godinama su pravili vrhunske rezultate, osvajali medalje na velikim takmičenjima, na juniorskim prvenstvima. U prve dvije-tri godine pratio sam momke s kojima sad trčim.

Miting u Zenici

Oni su tada bili na vrhunskom nivou, trčali dijamantske lige. Nakon izvjesnog perioda treniranja i napornog rada, sada sam s njima zajedno u stazi. Ne znam šta bi se desilo da sam počeo ranije trenirati, da li bi to bilo dobro, ili je možda bolje što nisam istrošen. Jer, atletika zahtijeva mnogo napora, pogotovo moja disciplina. Jednostavno, to se tako desilo.

Poslije toga su krenule i državne titule, rekordi. Ispočetka ste trčali uglavnom na 400 m, a kasnije se “prebacili” na 800 metara.

– Od samog početka moj trener, profesor Halid, govorio je da sam pravi 800-metraš. Imao sam tu brzinu i zato sam trčao i na 400 m. Kad sam počeo trenirati atletiku, 2009. godine, u julu smo imali državno juniorsko prvenstvo na Sokocu. Nakon šest-sedam mjeseci trenažnog procesa postao sam državni juniorski prvak BiH na 400 i 800 m. Tada sam osjetio slast pobjeda na državnim prvenstvima. U septembru smo imali juniorsko Prvenstvo Balkana u Grčkoj gdje sam osvojio bronzanu medalju na 800 m istrčavši 1,53:85, a 400 m sam istrčao za 50,33. I već tad su me sportski novinari u BiH prozvali otkrićem sezone. Jer, nisam ni godinu trenirao atletiku, a došao sam do medalje na Prvenstvu Balkana. Godine 2010. sam kao junior postao državni seniorski prvak na 400 i 800 m, a postavio sam i juniorski rekord BiH na 400 m, koji je i dan-danas aktuelan te ispunio normu za Svjetsko juniorsko prvenstvo na 800 m. Već sam znao da dolazim na nivou svojih vršnjaka iz drugih zemalja. Realno sam razmišljao i postavljao sebi ciljeve postepeno. Želio sam da budem prvak države, da budem najbolji u BiH, zatim da budem među najboljima na Balkanu, da se takmičim sa ravnopravno sa drugima u Evropi i svijetu. Pratio sam liste i znao sam koji rezultat treba trčati da bih bio na nivou sa drugima. Trenirao sam više. Sjećam se 2010. i našeg prvog Međunarodnog atletskog mitinga u Zenici. Tu sam pobijedio sa vremenom 1,52:97. Bio je nevjerovatan finiš zadnjih 300 metara kad me je publika nosila. Te trke vezane za moje početke jednostavno ne mogu zaboraviti. Budile su u meni nevjerovatnu želju za naredne sezone. Te godine sam ušao u reprezentaciju BiH i na Kupu Evrope na Malti pobijedio na 800 m. Prvi put u reprezentaciji i pobijedio sam. Istrčao sam tada 1,51:83.

Nakon moje prve značajnije medalje, u Tampereu 2013. godine kada sam osvojio bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu do 23 godine (rezultat 1,46:29 postavivši rekord BiH), upoznao sam svog današnjeg trenera, italijanskog stručnjaka Giannija Ghedinija. On je prepoznao nešto u meni. Odlučili smo raditi zajedno. Moram priznati da mi je godila ta mala promjena. Sve vrijeme do tada sam trenirao u Zenici na atletskom stadionu na Kamberovića polju i kad sam otišao u Veronu gdje su novi trener, puno atletičara koji treniraju, grupa ljudi koja vas tjera još više da radite, rezultati nisu izostali. Bili su tu Kenijci, vrhunski srednjoprugaši koji su tu trenirali sa Ghedinijem. Među njima i Wilfred Kipkemboi Bungei, olimpijski pobjednik na 800 metara na Olimpijadi u Pekingu 2008, a u istoj disciplini i prvak svijeta iz 2006. i bahreinski atletičar kenijskog porijekla Jusuf Sad Kamel, prvak svijeta iz Berlina 2009. godine. To je bila prekretnica za mene.

Ljudi u AK Zenica, posebno tadašnji predsjednik Suad Kaknjo, vjerovali su u Vas, pomagali koliko su mogli. Bio je simpatičan finiš jedne Vaše utrke na zeničkom mitingu gdje je Kaknjo u cipelama trčao pored staze, paralelno sa Vama, tih zadnjih stotinu metara utrke.

– Bio je to Prvi međunarodni atletski miting u Zenici. Organizacija je bila na zavidnom nivou. Kaknjo je bio nekada atletičar i trčao 800 m pa mu je ta disciplina posebna. Nije mogao da sakrije osjećaje. Od početka je bio uz mene, vjerovao je u mene. Napredovali smo nekako svi skupa u AK zajedno.

Saradnja s Ghedinijem donijela je ubrzo rezultate. Došao je i taj nastup na mitingu Dijamantske lige.

– Trener mi je govorio da ne mislim na rezultat, da ne mislim na pobjede, već da radimo treninge kako treba, da ispoštujemo čitav program. Jer, to je drugačiji sistem treninga, pa se moje tijelo moralo naviknuti na to, da organizam prihvati novi način treniranja. Tad sam počeo da treniram dva puta dnevno. Sve je nekako išlo postepeno i 2014. godine sam ušao u finale Evropskog prvenstva u Zürichu, završio na kraju šesti uz novi lični i državni rekord – 1,46:12. Proveli smo dosta vremena na pripremama sa drugim atletičarima. I onda je došla 2015. godina, gdje se to sve posložilo. Došla je i ta pobjeda u Monte Carlu. Došao sam na tu trku nakon pobjede u Madridu šest dana ranije s vremenom 1,43:84 postavivši najbolje vrijeme u Evropi. Bio sam iznenađen pozivom za Monte Carlo jer je to najjači miting Dijamantske lige. Nevjerovatan je to bio osjećaj jer prvi put sam trčao sa najboljim atletičarima u svijetu. Trčao sam tamo za svoju dušu. Onaj trenutak kada sam vidio da prolazim prvi kroz cilj je poseban. Taj dan sam se možda osjećao bolje od drugih, ali ono što me je ostavilo bez teksta nije bila pobjeda, već ostvareno vrijeme – 1,42:51. Tad sam postao najbrži čovjek na svijetu na 800 metara.

Te godine došla je i smotra najboljih atletičara svijeta u Pekingu na kojoj je, zahvaljujući Vama, BiH dobila prvu medalju.

– To je opet poseban trenutak za mene. Trener mi je prije SP-a govorio da je jako teško osvojiti medalju na velikom takmičenju. Imamo tri trke, kvalifikacije prvi dan, drugi dan polufinale, i onda nakon dana odmora u četvrtom danu je finale. Tu se pokazuje sprema i sav taj sistem treninga, pogotovo psihički, morate biti fokusirani. Bio sam spreman i osjećao se fenomenalno. Imao sam snagu za finiš gdje se nisam opterećavao. Kada je došlo veliko finale i kada sam prošao kroz cilj kao trećeplasirani i znao da sam osvojio medalju, bio sam presretan. Postao sam prvi atletičar, prvi sportista iz BiH koji je donio iz olimpijskih sportova medalju sa Svjetskog prvenstva.

Djevojka Amina

To je bio rezultat mog dotadašnjeg rada, odricanja, zalaganja… Jednostavno, sve se posložilo. Zadovoljstvo mi je što sam usrećio mnoge ljude u BiH, koji su se radovali sa mnom. Pogotovo me dirnuo taj doček koji su mi priredili na atletskom stadionu na Kamberovića polju. Zahvalan sam svima koji su tu noć bili tamo, ali i ljudima koji su mi pružali i još pružaju podršku.

Taj spoj emocija ljudi prilikom dočeka u Zenici i Kaknju bilo je nešto posebno…

– Kad sam došao poslije Monte Carla u Bosnu, kad su mi u Kaknju priredili veliki doček u glavnoj ulici, bilo je nešto nevjerovatno. Bio sam odvojen od porodice, od ljudi u BiH. Nisam znao da je to toliko izazvalo pažnje, toliko odjeknulo. A onda doček u Zenici poslije moje medalje u Pekingu i to na stadionu na kojem sam počeo da treniram… Teško će se nešto takvo ikad ponoviti. Taj prvi put ostaje duboko urezan.

Hamza Alić je prije odlaska u Peking rekao da Argentina ima Messija, Srbija Đokovića, a BiH Amela Tuku i da, ako neko može da uradi nešto na SP-u, njegov je prijatelj i kolega.

– To je čovjek kojem sam se oduvijek divio. On je za mene broj 1 i dan-danas. On je godinama predvodio bh. atletiku, bio naš jedini predstavnik na svim velikim takmičenjima, svjetskim i evropskim prvenstvima, olimpijskim igrama, predstavljao dostojanstveno BiH. Od njega sam dosta toga naučio. Govorio mi je i ukazivao na neke stvari, pomagao u svemu. Ukazivao mi na neke svoje greške kako ih ja ne bih učinio. S njim sam najviše provodio vremena u Zenici. Svako jutro prije treninga provodili biste vrijeme zajedno. Sretan sam što ga znam, što sam blizak s njim. Grad Zenica i država Bosna i Hercegovina treba da budu ponosni što imaju takvu veličinu od čovjeka i jednog takvog vrhunskog sportistu, koji je proživio teške trenutke u životu, a koji, bez obzira na sve, ostvaruje i dalje vrhunske rezultate. Mi svi treba da se divimo i sa poštovanjem obraćamo tom čovjeku.

Vi se danas tako slično ponašate prema Abedinu Mujezinoviću.

– Smatram da treba pomagati drugima, da treba prenositi znanje ako ga čovjek ima. Kad sam napravio rezultat, jedini za kojeg sam mislio da može nešto da napravi iza mene je bio baš Abe. Drago mi je što sam ga uspio ubaciti u taj sistem. Vidio sam kod njega tu želju i ljubav prema atletici, talenat. On je zaista jedan divan momak. Ispunio je normu za Evropsko prvenstvo u Berlinu tako da ćemo prvi put imati dva predstavnika na 800 m. Očekujem da će do kraja 2018. spustiti svoj rezultat ispod 1,46:00 i ostvariti normu za Olimpijske igre.

Da li je Amel sretan u ljubavi?

– Sretan sam što sam upoznao Aminu. Teško je naći prave riječi da se to opiše. Kad je neko uz vas i pruža vam maksimalno podršku i znate da se uvijek možete osloniti na tu osobu i podijeliti sve s njom, sve pozitivne stvari, ali i probleme, onda morate biti zadovoljni.

Talenta ima

Hvala dragom Bogu pa me spojio s njom. Upoznali smo se na apsolventskoj večeri kad smo završavali fakultet. Od toga je sve krenulo. I to prije svih mojih uspjeha. Ona je jedina osoba koja mi je skretala pažnju na mnoge stvari i nije dala da se promijenim, da me “ponese”. Presretan sam što je imam pored sebe.

Najbrži čovjek na svijetu na 800 metara je i ljubitelj brzih automobila, zar ne?

– Volim brzu vožnju. Kroz fakultet sam naučio da sve ima svoje prednosti i nedostatke. Iskreno, kad sam na autoputu, vozim malo brže i to u meni budi adrenalin. Odmalena sam volio automobile. Sanjao sam o tome da kad porastem kupim sebi neki brzi automobil. Mislim da većina muškaraca sanja isto.

Ima li kraljica sportova u BiH svoju budućnost?

– Što se tiče talenata, sigurno ih ima. Toga ne manjka. Problem je sistem treninga, općenito u svim sportovima. Bilo da se radi o najpopularnijem sportu koji svi volimo – fudbalu, košarci, rukometu ili atletici, dobro je to sve do određenog nivoa. Naši treneri moraju više da se edukuju, da posjećuju seminare vani, da vide šta se novo dešava. Jer, skroz je drugačiji sistem treniranja sada nego prije 20 godina. Rezultati to sami govore. Treba kopirati sve što je dobro.