Zeničanin će pamtiti put u Senegal: Liječiti se mogu samo bogati, u sirotištu sam se rasplakao

Tridesetjednogodišnji Edis Kubat iz Zenice, radi kao njegovatelj u staračkom domu u njemačkom gradiću Ketsch, nedaleko od Mannheima, a kao dugogodišnji altruista i humanitarac, nedavno je imao priliku posjetiti Senegal, kroz program pružanja pomoći i podrške djeci u Africi, gdje je zajedno sa kolegicom kratko boravio u sirotištu i dječijoj bolnici.

Njegova priča počinje prije skoro dvije godine. Edis je u BiH završio medicinsku školu i u Staračkom domu “Avendi” odradio probni rad, a potom se vratio u svoju državu kako bi završio svu potrebnu papirologiju i sačekao odobrenje radne vize.

– Počeo sam raditi sa nikakvim poznavanjem njemačkog jezika. Kroz rad, i uz veliku pomoć kolegica i kolega, u kolektivu sam naučio jezik te danas, nepune dvije godine nakon dolaska, mogu da kažem da su komunikacija i rad mnogo lakši nego na početku – govori Edis.

Još tokom srednjoškolskog obrazovanja radio u organizaciji za zaštitu mentalnog zdravlja djece. Učestvovao je, organizovao i provodio razne igraonice i projekte s ciljem podizanja svijesti i razbijanja stigme u društvu prema djeci sa posebnim potrebama, a prvenstveno o djeci sa Downovim sindromom.

– Godinama poslije i sve do prije nekoliko mjeseci pokušavao sam da nađem neku drugu organizaciju koja bi mi pružila mogućnost ponovnog angažmana na istim ili sličnim projektima. Tu se pojavljuje kćerka od jedne stanarke u staračkom domu u kojem radim, a koja je jedna od članica Njemačke organizacije Bilbassi a.V., koja ima za cilj pružanje pomoći i podrške djeci u Africi, ponajviše u Senegalu – priča Edis i dodaje kako ta organizacija od 2008. godine realizira najveći projekat – izgradnju klinike za liječenje socijalno ugroženog stanovništva.

Oronule kuće, pustoš i savana

Govori da nije mogao propustiti priliku, a kada mu se pružila mogućnost odlaska u Senegal, odmah se angažovao i bez dvoumljenja posudio novac od firme u kojoj radi, kako bi mogao pokriti troškove puta i boravka u Africi.

– Prvo sam htio da uzmem godišnji odmor kako bi mogao ići, ali je firma bila oduševljena mojom idejom, kao i voditeljice staračkog doma, pa su nam dane provedene u Africi računali kao radne. Kupili smo avionske karte, rezervisali hotel već krajem oktobra 2016, a koferi puni igračaka, odjeće i hrane do početka januara već su bili spakovani – nastavlja Edis.

Oko podne 11. januara sletjeli su u Dakar, odakle je slijedilo 45 minuta vožnje do hotela, kroz pustoš, savanu i oronule kuće. Kada su došli u grad M’bour, sve je vrvilo od saboraćaja, ljudi, prodajnih štandova na ulici… Najviše je bilo suvenirnica i tek poneka prodavnica u kojoj lokalno stanovništvo može nabaviti osnovne potrepštine.

– Kada zamislite prodavnice u zapadnom svijetu, čak i male granape, “odvagajte” 80 posto od toga kako to zamišljate i dobit ćete izgled i opremljenost prodavnica tamo. Postoji samo jedan veliki supermarket koji je opremljen svim što se može naći na evropskom tržištu, a u koji svraćaju turisti, jer su u njemu cijene enormno visoke za lokalno stanovništvo.

Po dolasku prijavili smo se u hotel, ostavili kofere, i uputili u kliniku kako bi se upoznali sa osobljem, glavnim ljekarom i stanjem u toj zdravstvenoj ustanovi.

– Budući da nije bilo drugog prijevoznog sredstva, sjeli smo u taksi, koji je košta 200 afričkih franaka, što je oko četiri naše marke, kako bismo se odvezli do klinike. Taksi je bio u fazi raspadanja, ali je vozio. Vozač nije razumio nijednu riječ bilo kojeg stranog jezika, osim lokalnog wolof jezika.

Naš sagovornik dodaje, kako je stanovništvo bilo zahvalno na svaki pomen riječi “Bilbassi”.

– U tim riječima osjetilo se da su zahvalni svakim dijelom njihovog bića. Njihovi pogledi zračili su zahvalnošću, te prvih nekoliko dana prosto nismo znali kako da reagujemo, čak smo se i neugodno osjećali. Stigli smo u bolnicu, koju je zaista bilo lijepo vidjeti u moru ruševina koje su je okruživale. Prišla su nam siročad koja žive na ulici i koja su bila prisiljena da prose da bi preživjela. Prije samog dolaska upozoreni smo da im nije pametno davati novac jer ta djeca, nažalost, ne prose za sebe, nego za šefove za koje rade. Zauzvrat, oni djecu podučavaju učenju Kur’ana, jer se tada smatraju pismenim.

Djeca nisu navikla na bolnice

Kaže kako su ih pri dolasku u bolnicu dočekali osmjesima i srdačnim pozdravima osoblja. Čekaonica bolnice već je bila puna djece u pratnji majki, koja su čekala preglede.

– Najviše je bilo onih koji su došli zbog fizičkih povreda u igri, opekotina, raznih apscesa. Tu smo svakom djetetu poklonili igračku ili bojanku i bojice, a onda smo na sto u čekaonici postavili nekoliko puzli i igračaka za zajedničku svakodnevnu upotrebu, ne bi li te hladne zidove bolnice makar malo ublažili i smanjili im strah. Za njih je medicina, koja dolazi iz zapadnih zemalja, strana i mogu je priuštiti samo bogati, pa djeca nisu navikla na bolnice, doktore ili medicinsko osoblje.

Obišli su cijelu bolnicu, a Edisova kolegica, inače voditeljica staračkog doma u kojem i on radi, prisustvovala je i porodu.

– Muškarci ne smiju prisustvovati porodu, pa sam se sa ostatkom delegacije uputio u obilazak operativnog bloka. Nakon završenog obilaska, zaputili smo se nazad u hotel. Te iste večeri izašli smo u obilazak okoline hotela i našli pijacu za turiste, gdje se prodaju suveniri. Zanimljivo je da 90 posto prodavača apsolutno ne želi prodati robu bez cjenkanja. Tokom obilaska pijace ugledali smo majku sa blizancima. Od rodice smo saznali da joj je mlijeko presušilo jer nema šta jesti, pa bebe ne može dojiti. Tokom razgovora saznali smo da su blizanke prehlađene, te da im objema pupak nije pravilno zarastao. Sutradan smo im spakovali nešto hrane, a u obližnjoj apoteci uspjeli smo kupiti adaptirano mlijeko za bebe.

Svirali, plesali i pjevali za nas

Edis govori da su tokom boravka u Senegalu majku i blizanke svaki dan posjećivali, te da ih je njena porodica predzadnji dan pozvala da dođu na pijacu, gdje su im napravili oproštajnu zabavu.

– Taj dan su za nas svirali, pjevali i plesali. Bili smo dirnuti gestom. Na kraju su zaželjeli “porodičnu fotografiju” s nama. Rastanak od te porodice raplakao nas je.

Ali, daleko najemotivnija je bila posjeta sirotištu.

– Ta posjeta nas je sve emotivno uništila. Prostorije u kojoj se djeca nalaze prepuna su željeznih krevetića koji, poredani u nizu, izgledaju kao kavezi u zooloskom vrtu. Djeca leže sama u krevetićima bez ikakvih igračaka i društva. U jednoj od prostorija je nešto kao dječiji vrtić, gdje boravi 20-ak djece, u dobi od tri do pet godina, koja se zabavljaju jedna s drugim, dok odgajateljice sjede u ćošku i razgovaraju.

Edis nam otkriva da nije htio ulaziti u tu sobu jer mu je već bilo “previše”, ali ga je pozvala kolegica. Stao je kaže, pored vrata odakle je dobro vidio kako ju je jedan dječak zagrlio oko nogu i nije je želio pustiti.

– U tom trenutku jedna od djevojčica dotrčala je do mene, pogledala me i podigla ruke želeći da je uzmem u naručje. Podigao sam je, a ona se počela smijati kao da je najsretnija na svijetu, kao da je time dobila sve i kao da joj je to najbolji dan u životu. Tako mi se činilo gledajući je. Duša mi se slomila i nisam mogao da ne pustim suzu.

Edis nam na kraju reče da nikada neće zaboraviti posjetu toj siromašnoj afričkoj državi. Sretan je, kaže da su bar na kratko, svojom pomoći, mogli uljepšati dane desetinama mališana.

– Tokom ove godine bit ću aktivan u radu Bilbassi organizacije, a u januru naredne ponovo je zakazana posjeta Senegalu – kaže Kubat.

Faktor.ba