Odrastanje na minus 60 na istoku Rusije

Za nekoliko mjeseci, Ajal će krenuti putem svoje braće i sestara i otići u Jakutsk, udaljen 600 kilometara.

Uprkos tome što u Verhojansku postoje mnogi sadržaji koji omogućavaju normalan život, sve je više mladih koji napuštaju mjesto da bi otišli u veće gradove.

Najviše zbog surove klime. Fotograf Brajs Portolano posjetio je Ajala tokom priprema za odlazak.

Ajalova majka je razvedena, a sve petoro djece podigla je sama. Na stolu se nalazi lokalni delikates – stroganina. Tanki listići zamrznute ribe se seku nožem i jedu se sirovi, u činiji začinjeni solju i biberom.

Verhojansk se za titulu najhladnijeg stalno naseljenog mjesta bori sa Ojmakonom, jugoistočno od njega. Međutim, drži Ginisov rekord za najveći raspon temperature na Zemlji, od minus 67,8 stepeni zimi do 37,3 stepena Celzijusa ljeti.

Pijaća voda dolazi iz rijeke, ali ne u tečnom obliku, već se sijeku velike kocke leda i donose stanovnicima. Svaka kuća ima svoju zalihu kocki, koje se po potrebi unose unutra i tope.

Tekuća voda, koja se nalazi u cijevima veoma je vruća kako bi spriječila cijevi da se ne zalede, ne može da se pije.

Zimi temperatura ide toliko nisko da se, primjera radi, baterije ne koriste jer traju samo nekoliko minuta, mastilo zaledi prije nego što može išta da se napiše, a nošenje metalnih naočara postaje opasno.

Lokalno stanovništvo takođe ostavlja automobilske motore da rade čitav dan, plašeći se da ako se ohlade neće moći da ih više upale.

“Opremljeni” sa debelim krznom i pozamašnim slojem masti, konji i psi provode zimu napolju.

Jakutski konji su mali, zdepasti i otporni, a gaje se najviše zbog mesa. Imaju posebno mjesto u životu, ekonomiji, ali i duhovnom životu ljudi u Sibiru.

Danas, 1.131 čovjek živi u Verhojansku, tek polovina broja koji je tu živo prije 15 godina.

(RTS/BBC)