Melisa Sijerčić Rahman, u trudnoći vratila sluh: Dragi Bog vam pomogne kada se najmanje nadate

Sigurno je da vas priča 33-godišnje Melise Sijerčić Rahman iz Goražda, majke dvojice dječaka Kenana i Ahmeda, neće ostaviti ravnodušnim.

Naime, kako sama kaže, njen život je do 25-te godine tekao baš onako kako je i planirala s obzirom na to da je nekoliko godina nakon završetka škole počela raditi posao medicinske sestre, koji je oduvijek željela, izlazila je s društvom i putovala, a samim tim imala sve što joj je trebalo – piše Azra Magazin.

Međutim, pojava bolova u stomaku koje je u početku pripisivala obavezama, nezdravoj ishrani i nedostatku sna u potpunosti su promijenili Melisinu svakodnevicu, koju je uprkos težini hrabro prihvatila.

– Ubrzo se stanje pogoršalo te sam potražila pomoć doktora i rečeno mi je da imam upalu žučne kese. Uključili su mi terapiju i nakon nekoliko dana primanja stanje se popravilo. Ubrzo nakon što sam završila s terapijom, koja se sastojala od ampicilina i garamicina, vratila sam se iz noćne smjene i legla da malo odmorim. Nekoliko sati kasnije probudila sam se u jednom sasvim drugom svijetu – svijetu tišine. Istog dan sam primljena na ORL kliniku u Sarajevu, gdje brigu o meni preuzima doktorica Zehra Sarajlić. Nakon niza nalaza i pregleda, te njenog zalaganja da mi spase sluh i pomogne, ishod je bio poražavajući za mene – gluhoća. Kasnije su ustanovili da je garamicin bio uzročnik… Tih dana počinje moj novi život.

Kako ste tada prihvatili činjenicu da ste gluhi?

– Počeli su isplivavati problemi komunikacije i moja nemogućnost da se prilagodim i prihvatim sve to.

Na koji način ste komunicirali s okolinom?

– Kako to uvijek biva u životu kada vas zadesi neka nedaća, dragi Bog vam pomogne kada se najmanje nadate. Meni je pomogao tako što mi je u pomoć poslao Kenana, on je sin od moje tetke i po njemu je moj sin dobio ime. Kenan se maksimalno trudio da nauči mene, a i moje ukućane kako da komuniciramo. Učila sam čitati s usana jer niko od mojih nije poznavao znakovni jezik, te nisam vidjela smisao da ga učim, a ukućane je učio kako da pravilno izgovaraju da bi meni to čitanje što više olakšali. Svaku svoju slobodnu minutu je posvetio tome da se ne osjetim napuštenom ili još gore invalidom.

Ko Vam je u tom periodu, osim Kenana, bio najveća podrška?

– Imala sam veliku podršku od porodice i moje divne tetke iz Sarajeva, koja se maksimalno trudila da mi olakša svaki dan. Polako sam prihvatila taj novi svijet, te se u svakodnevicu vratila s drugačijim načinom komunikacije, ali opet sasvim dovoljnim da ponovo postanem zadovoljna. Prihvatila sam život jer sam i previše voljela da živim da bih ga provodila tugujući i žaleći za nekim starim danima. Uskoro sam saznala da postoji operacija koja bi mi mogla pomoći. Doktorica je mojim roditeljima i meni objasnila da je riječ o ugradnji kohlearnog implatanta, koji bi mi pomogao da ponovo čujem.

Jeste li odmah pristali na operaciju?

– Nakon što sam se informisala o negativnim i pozitivnim stranama implatanta, ipak sam odlučila da pokušam. Nekoliko mjeseci kasnije sam se probudila nakon operacionog zahvata i saznala da je operacija uspjela. Međutim, ono što mi nisu rekli prije je da nakon toga nastupa period koji će zahtijevati moju najveću borbu. To što sam mislila da ću odmah čuti kada se probudim je palo u vodu. Idući dani i mjeseci su bili ispunjeni glavoboljama, nervozom i zbunjenošću. Svakog dana sam morala da učim šta čujem, svaki zvuk je bio drugačiji nego prije. I godinama kasnije osjećaj nelagode nikada nije iščezao jer sam uvijek bila u nedoumici da li sam čula da je neko recimo pošao ili došao. No, ni tada nisam bila nezahvalna. Čuti, pa i na taj način je bilo divno. Nakon skoro dvije godine sam se vratila na posao i to me najviše usrećilo.

 Nedugo nakon toga ste stupili u brak sa suprugom Adisom. Kako je on prihvatio Vaš hendikep?

– Jeste da sam ja tada čula, ali je postojalo i vrijeme kada nisam, no on je bez razmišljanja prihvatio moj hendikep. Naime, dok sam spavala, kupala se ili bilo kada kada nisam bila u mogućnosti da nosim kohlear, ja sam bila gluha, ali njemu to nije smetalo. Ubrzo smo saznali da ćemo postati roditelji i tada se u meni budi ogroman strah i bezbroj pitanja u glavi, a s druge strane sam bila srećna jer ću postati majka. Ali, ni tada nisam bila nezahvalna zbog svega i nikada nisam molila Boga da mi vrati sluh, ali sam ga non-stop molila da, ako postoji taj majčinski instinkt, da meni podari još jači, kako bih mogla da osjetim kada nešto nije uredu s mojom bebom i da se mogu probuditi kada me bude trebao sin.

Osim iščekivanja i radovanja, trudnoća Vam je donijela još jednu promjenu. Možete li objasniti o čemu je riječ?

– U šestom mjesecu trudnoće jednog sasvim običnog jutra, uz prvu jutarnju kafu, radnici koji su radili na kući kod komšije i njihova galama natjerali su me da ustanem i zatvorim prozor nakon čega je uslijedio divan momenat. Naime, nakon što sam zatvorila prozor jer je buka bila prevelika krenula sam u dnevni boravak da nastavim s kafom i u trenutku sam zapazila kohlear na stolu. Polako sam se okrenula i opet pogledala u prozor. U tom momentu je komšija rušio zid i čula sam pad cigli. Taj momenat mogu opisati kao paničan jer se cijeli spektar emocija mijenjao. Pozvala sam muža na telefon da dođe kući i saopćila mu.

Na koji način su Vam doktori objasnili ovu promjenu?

– Odmah nakon toga smo otišli na kliniku kod moje doktorice Zehre, koja nam je objasnila da je i prije bilo takvih slučajeva i čak nam je rekla i naziv tog medicinskog fenomena. Svijet je protkan raznim ljudima, raznim uvjerenjima i za sve se pokušava naći naučni odgovor. Ja vjerujem da mi je Bog podario sina koji mi je uz njegovu pomoć vratio sluh, te mi pružio da saznam kako je to biti majka.

Danas uz Kenana imate i sina Ahmeda, a s Vašim sluhom je sve uredu. Postoji li, ipak, strah od ponovnog gubitka sluha?

– Naravno da je u meni svaki dan prisutan strah od toga da se sluh opet izgubi, jer koliko god da sam emotivno porasla u prethodnom periodu strah će ostati najviše sad kako sam mama. No, imati priliku da čujem smijeh svoje djece i ljudi oko mene je sasvim dovoljno da budem najsretnija žena na svijetu. Zahvalna sam na svakom danu koji provedem s njima i na tome što mogu da čujem njihove želje. Život u svijetu tišine je imao i svojih divnih trenutaka i na njima sam neizmjerno zahvalna, jer da nije bilo tog iskušenja, danas ne bih bila ova osoba koja jesam. Sve ono što nas ne ubije, ojača nas.

Autor: Azra Magazin