Ispovijest Bosanca koji je 480 puta aplicirao za posao, i još je na birou

Kažu odlaze nam mladi iz države, ali to je njima nešto kao čudno. Dragi moji da li ste se ikada zapitali zašto je to tako? Da li ste se zapitali u kakvim uslovima žive mladi, koje mogućnosti za napredak imaju? Niste, jer vaša djeca imaju odlične uslove. Onda pojedini
portali objave priče tipa “U BiH se može živjeti” ili “Ima posla za one koji hoće raditi”. Ako ima posla zašto onda mladi odlaze iz BiH? Odlaze trbuhom za kruhom.

Da li je normalno da osoba koja ima završen državni fakultet pošalje 480 prijava i ne dobije posao? U Bosni i Hercegovini jeste. Da li je normalno da od tih 480 prijava dobijete samo 12 odgovora? U Bosni i Hercegovini jeste. Da li je normalno da kao odgovor na postavljeno pitanje zašto niste primljeni dobijete odgovor – ZATO? U Bosni i Hercegovini jeste.

Da li je normalno da na poziciji računovođe radi seka koja je završila srednju tekstilnu školu? U Bosni i Hercegovini jeste.

Da bi aplicirali za posao u BiH treba vam sljedeće:

1. Radno iskustvo minimum godina dana,

2. Poznavanje rada na računaru (dokaz),

3. Poznavanje nekog stranog jezika (dokaz),

4. Vozačka dozvola (dokaz)…

Ovo su osnovni zahtjevi, dok na nekim mjestima traže još certifikata. Uz sve to nisi siguran, ukoliko nemaš dobru štelu, babu ili amidžu da te pogura…

E, sad dolazimo koliko to sve košta? Da bi završio fakultet treba ti 16 godina školovanja dakle završavaš u najboljem mogućem scenariju sa 23 godine. To naravno košta, kako živaca tako i u novaca. Ako uz sve to roditelji ne rade nigdje, onda su ti veoma male šanse da završiš.
Kad završiš fakultet hoćeš da se zaposliš i apliciraš za jedan ovakav posao. Idemo redom.

Radno iskustvo nemam. Ali, eto radiću negdje kao volonter 12 mjeseci gdje ću raditi sve osim posla u struci, kuhati kafe, nositi poštu… dobro je dobiću papir. I to ako imaš sreće da te neko primi, jer u našoj državi vjerovali ili ne i za pripravnički treba štela.

Poznavanje rada na računaru. E, to znam, znam raditi u MS Office programima, znam koristiti internet i još nekoliko programa… Stani! Treba dokaz. E, to ti je ono da položiš kurs informatike za što ti treba oko 200 KM.

Poznavanje nekog stranog jezika. To je bar lahko, imam tetku u Njemačkoj i znam njemački gledajući crtane, a znam i engleski gledajući filmove. Opet dokaz treba. Da dođe Angela Merkel ili David Kameron tražili bi im dokaz o poznavanju njemačkog odnosno engleskog jezika.

Da bi završio jedan stepen jezika, najniži nivo, treba ti 500 KM.

Vozačka dozvola. Šta će mi vozačka dozvola kad ću raditi kancelarijski posao? Ili šta će mi vozačka kad ću raditi na slaganju robe u marketu?

Ne prijavljujem se za vozača formule 1 ili za rally šampionat. Ovdje da dođe Sebastijan Leb i njemu bi vozačku tražili da vide da li on može upravljati vozilom, iako mu možda nikad neće trebati kad radi u kancelariji. Vozačka dozvola košta 1.200 KM ukoliko položiš iz prvog pokušaja. Onda na neke druge pozicije trebaju drugi certifikati i tako, ali da mi saberemo ovo osnovno.

Evo, 200 + 500 + 1.200 = 1.900. Odakle meni 1.900 KM? Da li se iko pita odakle nama tolike pare? Šta ćemo mi koji nemamo roditelje koji imaju veliku ili bilo kakvu plaću da to isfinansiraju?

Znači, u startu se pravi razlika između onih koji imaju dobru pozadinu i onih koji nemaju. Sad dolazimo do toga da si istovarao i utovarao ugalj kako bi zaradio 15 KM dnevno, išao kopati komšiji u njivu da ti plati 20 KM dnevnicu… i tako si jedva skupio tih 1.900 KM da imaš to sve, al nemaš više ni za kifle.

Prijaviš se na posao. Imaš sve kompetencije, prosjek 9.2, imaš certifikate, vozačku, vrijedan si… a, drugi kandidat ima neki faklutet završen u Kiseljaku, Travniku, Bijeljini, Živinicama…. (gdje još ima tih privatnih fakulteta), babo mu u SDA, SNSD, SDP, HDZ… (nebitno, u nekoj jakoj stranci), babo mu funkcioner, on dolazi na razgovor s autom (BMW, Audi, Porše…), a ti jadan sedam puta presjedao da dođeš, četiri sata pješke išao.

Obavljen razgovor, direktor kaže bićete informisani ko je primljen. Prolazi dva mjeseca, nema odgovora direktora, da bi shvatio da je taj dan protivkandidat primljen. Pozoveš direktora i pitaš zašto nisi ti primljen, u čemu je bolji protukandidat od tebe i dobiješ odgovor – ZATO.

Ima i situacija kad je objavljen konkurs, ti se prijaviš i nikad ne dobiješ nikakav odgovor. Za sedam dana čuješ da je to radno mjesto popunjeno još prije tri mjeseca, ali konkurs je objavljen samo da se broji, da vide ljudi da su oni objavili konkurs.

Odeš na vrata da pitaš da li primaju radnika istjeraju te iz kancelarije i još ti kažu da si nekulturan, kakav posao, ko te je poslao ovdje, ko si ti, čiji si…

I kažu neće mladi da rade! Hoćemo da radimo, ali nemamo gdje. Ne možemo da se proguramo od babinih sinova. Ne možemo da radimo u državi gdje para vrti gdje burgija neće.

Rodbinske veze, koverte para, stranačka orijentisanost, gdje se ne gleda jesi li sposoban već jesi li podoban. Ovo vam je samo jedan od razloga zašto mladi odlaze iz BiH. Nema logike? Ima logike, al’ nema ko da shvati.

Ponekad se zapitam zašto se moj babo borio za ovu državu, zašto je na hiljade ljudi izginulo?

Zašto su se svi oni borili i dali svoju mladost, svoje živote? Zar su se borili za ovakvu državu gdje je najbitnije da li si Srbin, Bošnjak ili Hrvat, gdje je bitnije u kojoj si stranci, nego koliko znaš?

Stručan kadar nam odlazi u Njemačku, Švedsku, Austriju, Luksemburg, Norvešku… a ostaju oni koji moraju. Liječe nas nestručni ljudi koji su završili medicinu u nekim školama u Gračanici, Zavidovićima…

Privredu nam vode ljudi koji su završili neke fakultete u Travniku, Kiseljaku, Gornjoj Maoči… Nema od naše države ništa, sve dok se vodi ovakva politika.

Zašto će meni pripravnički staž kad jednostavno možemo uvesti praksu na fakultetu i kao ljudi naučiti naš kadar kako se i šta radi, jer ovako džaba izgubimo godinu dana radeći kao sluge, a ne naučimo ništa?

Ja sam osoba koja je poslala 480 aplikacija. Ja sam osoba koja ne želi da ode iz ove države dok nešto ne promjenim. Nikad neću odustati, pa makar poslao još 480 aplikacija, jer se iskreno nadam da će neko cijeniti moje znanje i kompetencije. Ne želim da mi iko pomaže i da me žali, želim da zaradim svojim trudom i radom.

Želim da mi se pruži prilika da pokažem šta znam (ne samo meni već i hiljadama drugih koji se nalaze u istoj i sličnoj situaciji kao ja).

Znam da ovo nikad neće doći do onih kojima je namijenjeno i da je njih baš briga. Njima je dobro. Ali znam da će doći do mladih ljudi koji prolaze kroz ovo kroz šta ja prolazim i koji će tek doći do toga. Želim da ti mladi ljudi shvate moju poruku, da nikad ne odustaju od svog cilja. Možda je ovo baš pravo vrijeme da mi napravimo neke promjene u državi.

Mirzet Omerović, diplomirani ekonomista

Fokus.ba