12.12.
Skoro pa svakodnevno svjedočimo slikama građevinskih radnika koji na gradilištima rade bez zaštitne opreme, rudarske nesreće sa smrtnim ishodima zbog loše zaštite na radu također nam nisu strane, a sudeći prema zainteresiranosti političkih aktera za ovu problematiku, drastičnih promjena u skorijem periodu neće biti.U Federaciji BiH novi zakon o sigurnosti i zdravlju na radom mjestu još uvijek nije usvojen, s obzirom da politički akteri dogovor ne mogu postići već deset godina, a u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu iako postoje u praksi se vrlo malo primjenjuju.
Oblast regulisana prijeratnim zakonom
Stručnjaci upozoravaju da je ova oblast još uvijek regulisana zakonom iz 1990. godine, kao i pravilnicima koji datiraju iz tog perioda, što za posljedicu nosi česte nesreće na radnim mjestima. Rudari gube živote, a građevinski radnici dane provode na gradilištima bez zaštitne opreme.
“Zaštita na radu u našoj zemlji prilično je zapostavljena. Veliki je broj nesreća, posebno kolektivnih sa smrtnim ishodima i smatramo da je naša dužnost da vlasti, javnosti i poslodavcima ukažemo na njihove obaveze te da se već jednom započne razvoj sigurnosne kulture, a to sve počinje od dobre regulative”, kaže za Klix.ba predsjednik Udruženja za protiveksplozivnu zaštitu i sigurnost radne i životne sredine Atex Rafo Jozić.
A ukoliko BiH želi postati članica Evropske unije, između ostalog i ovu oblast će morati urediti.
“Profesionalna dužnost i obaveza predstavnika u vlasti je da posvete pažnju ovoj zapostavljenoj radničkoj klasi i mi se nadamo da će u što skorije vrijeme biti donesena, pa makar i jednostavna pravila kako bismo njihovom primjenom zaštitili one koji su ugroženi i koji se povređuju i ginu na radnim mjestima”, dodaje Jozić.
Iako spomenuti zakon u Federaciji BiH još uvijek nije usvojen, naš sagovornik ističe da pojedini poslodavci na svoju ruku poduzimaju jako dobre mjere sigurnosti na radu, međutim oni spadaju u manju grupu onih koji su osviješteni.
“Mi nažalost vidimo sve one ružne stvari i reagiramo kada su nesreće u pitanju. Kada zaštita na radu postane dio sigurnosne kulture i dio kulture življenja, onda će sigurno i većina poslodavaca lako prihvatati obaveze. Ako to niko ne traži, počevši od vlasti, zakona i inspekcija koje ne mogu djelovati jer su zakoni i propisi loši, onda se i neće poduzimati više nego što se traži”, nastavlja Jozić.
Jedan od primjera poduzimanja mjera u oblasti sigurnosti na radu dolazi iz Instituta za zavarivanje u Tuzli.
S obzirom da se ne mogu osloniti na federalni zakon koji reguliše ovu oblast jer on ne postoji, menadžment ovog instituta morao se okrenuti međunarodnim standardima.
“Mi kao institut u svom radu apsolutno pratimo primjenu međunarodnih standarda u oblasti zavarivanja i na ovaj način pokušavamo i sa drugim organizacijama promovisati vrijednost toga, ali i ukazivati na probleme koji postoje u našoj državi kada je u pitanju oblast zaštite na radu”, kaže Seid Zulić, direktor Instituta za zavarivanje u Tuzli.
Mogao bi se ponoviti scenarij iz 1990.
Jusuf Delić iz Instituta za stadardizaciju BiH boji se da bi se uređenju ove oblasti prava pažnja mogla posvetiti tek nakon velike katastrofe koja bi se mogla dogoditi u našoj zemlji.
“Katastrofe se već događaju u manjem obimu kojem politički akteri ne daju značaja. Mi se sjećamo katastrofe iz 1990. godine kada je smrtno stradalo 180 osoba. Njoj su prethodila stradanja jednog, dvojice ili trojice radnika. Volio bih da nisam u pravu, ali bojim se da bi se ovaj scenarij mogao ponoviti, prije svega zbog nepoznavanja ove problematike, zatim regulative kojoj se ne daje značaja, a na trećem mjestu je i neobučenost kadra”, smatra on.
Osvrnuvši se na tragediju koja se 2014. godine dogodila u rudniku Raspotočje u Zenici u kojoj je poginulo pet rudara, Delić je kazao da se dvije godine nakon ove tragedije nije ništa poduzelo kako bi se osigurala veća sigurnost rudara na radu.
“Nakon tragedije zamažu se oči, šminka se stavi izjavama da je kupljena nova oprema i slično. Najviše me boli kada se kaže da je porodica rudara zbrinuta. Time se ništa ne rješava, jer nema onoga ko je smrtno stradao, njegov život se ne može vratiti. Još jednom ponavljam, bojim se da nam se ne dogodi tragedija iz ’90-ih godina”, upozorava Delić.
Dok je u našoj zemlji sve veća potreba za inžinjerima zaštite na radu, oni su danas uglavnom na evidencijama zavoda za zapošljavanje.
Inžinjer zaštite na radu Alen Ahmetović iz Banovića već nekoliko godina pokušava pronaći posao, ali bezuspješno.
“Vi imate primjer iz Hrvatske gdje svaki poslodavac koji ima više od 10 zaposlenih mora imati inžinjera zaštite na radu, a kod nas je situacija drugačija. Situacija u BiH je da, ako imate firmu, određenom organu platite 300 KM te vam se izda uvjerenje da ispunjavate uslove zaštite na radu, bez da vas je iko posjetio i uvjerio se u stanje u firmi. Kod nas je stanje katastrofalno, npr. u rudnicima imate primjer da se inžinjeri elektrotehnike bave zaštitom na radu. Na toj poziciji treba biti osoba koja je školovana i koja ima određenog iskustva u tom poslu”, ističe Ahmetović.
Klix.ba
