Sve izvršene smrtne kazne u BiH: Pred streljačke vodove izlazile su ubice djece

U jezgri svjetskog, prije svega evropskog zanimanja našla se izjava turskog predsjednika Recepa Tayipa Erdogana koji je rekao da je spreman potpisati zakon o vraćanju smrtne kazne.

Ova izjava Erdogana uslijedila je nakon, kako tvrdi zvanična Ankara, neuspjelog vojnog udara od prošle sedmice prilikom kojeg je život izgubilo skoro 300 ljudi.

Turska je ukinula smrtnu kaznu 2004. godine, u reformama koje su imale za cilj dobijanje članstva u Evropskoj uniji.

Danas je smrtna kazna što se tiče evropskih zemalja na snazi još samo u Bjelorusiji i nije nemoguće da joj se u tome pridruži ponovo i Turska.

Gledajući par decenija unazad, smrtna kazna bila je zastupljena u evropskim zemljama, prije svega onim komunističkim. Pa tako i u Bosni i Hercegovini, odnosno Jugoslaviji.

U Bosni i Hercegovini smrtna je kazna ukinuta 1998. godine, a koliko je ljudi tačno osuđeno i pogubljeno nakon presuđivanja smrtne kazne ni do danas nije poznato.

Posljednja smrtna kazna u BiH izvršena je 1986. godine.

Prema nepotpunim podacima, od 1968. godine, kada je pogubljen prvi osuđenik na smrt, izvršeno je pet egzekucija.

Te 1968. godine smrtna kazna dosuđena je Milojku Arizanoviću, vodniku JNA koji je na nagovor ljubavnice ubio suprugu i dijete. Nakon što ih je ubio, zakopao ih je u sarajevskom naselju Vraca. Policija je u kratkom vremenu otkrila ubistvo i mjesto gdje su ukopani.

Prema tvrdnjama magazina Start, slike ubijenih poslane su i tadašnjem vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu koji je trebalo da odluči da li će pomilovati ubicu od smrtne kazne. Vidjevši glavicu dječaka koji je izgledao kao da spava i crve na njegovom beživotnom obrazu, Tito je, navodno, rekao: Ja ga ne mogu pomilovati za ovo što je uradio djetetu.

To je bio posljednji put da je Tito odlučivao o pomilovanjima. Nakon toga je sve nadležnosti prebacio na Predsjedništvo tadašnje SFRJ.

Nakon što se potvrdi da pomilovanja neće biti, osuđenicima na smrt se 24 sata ranije javljalo da će biti pogubljeni.

Zanimljivo je da su sve smrtne kazne koje su izvršene u Bosni i Hercegovini bile rezultat presuda donesenih zbog zvjerskih ubistava u kojima su žrtve bile djeca.

Dvije godine kasnije, 1970. godine, na smrtnu kaznu je bio osuđen Krajišnik Nail Ikanović. On je, na nagovor ljubavnice, sjekirom ubio suprugu i svoje troje djece. Ikanović je radio u Njemačkoj, a supruga i djeca bili su u Bosni i Hercegovini. Barovi i žene bili su mu razonoda. Tako se i zaljubio. Kobne noći došao je iz Njemačke kući sa namjerom da ubije suprugu. Pomračenog uma, kako su psiholozi kasnije potvrdili, ubio je i svoju djecu. Iste se večeri vratio za Njemačku. Ujutro je Ikanovićev punac ušao u kuću i zatekao kćerku i unuke kako leže mrtvi. Dobio je srčani udar i umro na licu mjesta.

No, smrtna kazna nad Ikanovićem nije izvršena jer se ubio u Centralnom zatvoru dok je čekao odluku o pomilovanju. Objesio se za rešetke zatvorskog prozora. Skupljao je novine i gurao pod madrac kako bi lakše dohvatio prozor.

Od tada su pooštrene mjere za čuvanje zatvorenika koji su čekali izvršenje smrtne presude. Tada je napravljena i posebna ćelija koja se zvala ćelija smrti. Bila je pregrađena rešetkom. S jedne strane je 24 sata boravio stražar, dok je u drugom dijelu bio osuđenik. Kako bi se spriječila samoubistva osuđenih na smrt, u zatvorima se neko vrijeme primjenjivala praksa da se osuđenici lancem vežu za pod.

Radijus kretanja bio im je ograničen. Sa cigareta su im skidani filteri kojima su pokušavali presjeći vene – zatvorenici su šibicom palili vrh filtera koji se topio, a kad se stvrdne oštar je poput žileta.

Mnogi Zeničani se i danas, nakon dvadeset i dvije godine, sjećaju slučaja otmice i svirepog ubistva jedanaestogodišnjeg Brune Čalića. Ubio ga je Dragomir Bajčeta, plaćenik koga je unajmila Višnja Pavlović. Za ovaj zločin ona se odlučila kako bi osvetila svog pastorka koji je nastradao u saobraćajnoj nesreći, koju je nemamjerno izazvao otac malog Brune. Iako je sud dokazao da Brunin otac nije kriv za nesreću, Višnji to nije bilo dovoljno. Ona je nekoliko mjeseci pratila Brunu, čak je dolazila i njegovoj kući pod izgovorom da traži stan.

Kad je bila sigurna da je Bruno dječak kojeg traži, Pavlovićeva je unajmila Bajčetu, kome je platila 500 hiljada tadašnjih dinara, kako bi ga ubio. Dijete su na stepenicama, koje vode od škole prema kući, oboje sačekali i odveli na obližnje groblje. Tamo ga je Bajčeta usmrtio s devet uboda nožem.

Zbog svireposti zločina Dragomir Bajčeta i Višnja Pavlović su osuđeni na smrt.

Posljednja smrtna kazna u BiH izvršena je 1976. godine. Strijeljan je 35-godišnji Dušan Prodić, pružni radnik iz okoline Doboja. Nakon što je ostao udovac sa šestogodišnjim sinom, Prodić se ponovo oženio. Sa novom suprugom, Leksijom, imao je dvoje djece. S obzirom na to da je sin iz prvog braka naslijedio majčino imanje, maćeha je na Prodića vršila pritisak da ga se riješi kako bi njena djeca dobila dio imovine. Dušan je u početku odbijao, jer ga je sin obožavao.

No, vremenom je podlegao pritisku. Tako je skovao plan i poslao sina u posjetu djedu u selo Pojezna. Kako pored sela protiče rijeka Ilova, koja je u to vrijeme bila nabujala, Dušan je prečicom stigao prije sina i gurnuo ga u rijeku. Dječak je nekim čudom uspio izaći, no otac ga je uhvatio, gurnuo pod vodu i rukom ga držao ispod površine. Dok je jednom rukom gušio sina u drugoj je držao tranzistor, kako mu se ne bi pokvasio. To je bio presudan momenat da mu sud presudi smrtnu kaznu.

Istu kaznu dobila je i njegova supruga Leksija, no kasnije je pomilovana i osuđena na 20 godina zatvora. Njihova djeca su data na usvojenje.

Sve navedene kazne presudili su civilni sudovi, a ne vojni niti prijeki koji su jedno vrijeme postojali u bivšoj Jugoslaviji.

Jedan od onih koji su izbjegli pogubljenje, a osuđeni su na smrtnu kaznu je i Šemso Šiljakkoji je osamdesetih godina ubio dva brata mjesnog poreznika iz Goražda, da bi mu se osvetio što je otkrio njegovu utaju poreza u njegovom ugostiteljskom objektu.

Pobjegao u šumu i krio se godinama kod jataka u selima oko Goražda. Na kraju upao u zamku i uhvaćen. Osuđen prvo na smrt, potom na vremensku kaznu.

Od policije se uspio skrivati tri godine, tri mjeseca i 27 dana.

Šemso Šiljak danas živi povučenim penzionerskim životom u Goraždu.

Smrtna kazna presuđena je i Šefki Hodžić iz sela Jusići kod Zvornika jer je ubila komšinicu Aliju Hasanović (26).

Da bi “dokazala” selu da je u stanju da zatrudni, 1969. ubila je trudnu ženu, rasporila je i izvadila dijete, koje je zatim predstavljala kao svoje. Dijete je, naravno, za par dana umrlo.

Kazna joj je kasnije preinačena na 20 godina, da bi 13 godina kasnije, na Dan republike, 25. novembra 1982., zbog dobrog vladanja, zajedno sa još 27 osuđenika pomilovana je i puštena na slobodu.

Nakon puštanja na slobodu Šefka je, navodno, promijenila ime i živjela je u Srbiji. Poslije hapšenja Šefke se odrekla cijela porodica, a kasnije su zbog stida i odselili iz Jusića.

Posljednji koji je na prostorima Jugoslavije strijeljan je Johan Drozdek iz Novog Sada. On je 1987. ubio, pa silovao petogodišnju Ivanu Salijević iz Karavukova u Vojvodini. Navodno je to učinio iz osvete njenom ocu Džemailu Salijeviću koji mu nije htio posuditi bicikl, ali se kasnije saznalo da je Drozdek već bio osuđivan za seksualne zločine.

Drozdek je pogubljen strijeljanjem početkom 1992. godine u Subotici.

Što se tiče lokacija gdje su egzekucije izvršene, podaci o ovome, također nisu potpuni.

Poznato je da je smrtna kazna nad Arizinovićem izvršena na Gradskom groblju u Sarajevu 4. decembra 1968. godine.

Postoje informacije da su smrtne kazne izvršavane i na Zlatištu iznad Sarajeva, ali se one odnose na one kojima je presudio prijeki ili vojni sud.

Što se tiče neprijatelja Jugoslavije, odnosno četnika i ustaša koji su hvatani u hajkama, stijeljanja nad njima su izvršavana na Trebeviću.

Njihovi grobovi su neoznačeni i uglavnom su pokopavani nedaleko od mjesta gdje su strijeljani.