Žene u BiH zlostavljaju putem interneta i SMS poruka

Kada je Sandri njen najmlađi sin pokazao lažni profil na Facebooku s njenim imenom i fotografijama, život ove samohrane majke troje djece nakon razvoda postao je još teži. Prihvativši “zahtjev za prijateljstvo” na ovoj društvenoj mreži, jer je primijetio da su zajednički prijatelji s tom osobom bili neki od njegovih drugova iz razreda, Sandrin sin je otkrio da je na tom očito lažnom profilu kao profesija njegove majke navedena “striptizeta”, a statusi koji su redovni ažurirani pozivali su na seksualne odnose.

“Stajala sam iza mog sina i gledala moje fotografije na tom ekranu. To sam bila ja. Moje fotografije, moje ime, ali to nisam bila ja. Samo sam htjela da vičem glasno: ‘To nije vaša majka!’ Ukočila sam se… Pokušala sam da dođem sebi i saberem misli što je prije moguće. Morala sam pronaći prave riječi da to objasnim svojoj djeci”, priča Sandra.

Međutim, to je bio samo početak. Djeca iz razreda krenula su s provokacijama i vrijeđanjima. Nakon savjeta direktorice i školskog psihologa, Sandrina djeca su prestala ići u školu ostatak polugodišta.U tom periodu Sandra je počela primati i “zahtjeve za prijateljstvo” na svoj pravi Facebook profil, međutim, većina njih su bili zahtjevi za seksualne usluge. Sve je to kod nje izazvalo velike pshičke posljedice, kako zbog toga što se osjećala nemoćno da zaštiti svoju djecu, tako i zbog toga što je osjećala duboku usamljenost i izolaciju u toj borbi.

Ipak, nije odustajala i cijeli slučaj je prijavila policiji. Međutim, kada je davala detaljan opis svega šta se desilo, inspektor je odbio uzeti bilješke. Na kraju je dobila odgovor da se “ne radi o krivičnom djelu”, dok druge agencije za provedbu zakona nisu čak htjele ni poslušati o čemu se radi.

To se dešava jer u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama regije, ne postoje posebne odredbe na koje se može pozvati u slučaju nasilja nad ženama uz upotrebu tehnologije, niti posebni zakoni koji direktno prepoznaju digitalno nasilje, upozorava tim iz ogranizacije One World Platform.

Oni su početkom 2014. godine kontaktirali Sandru i uspjeli, brojnim žalbama prema Facebooku, ukloniti lažni profil, ali je ova samohrana majka ipak odlučila nastaviti legalnu bitku.”Moj cilj nije da se neko kazni, jer je krivac vjerovatno neko dijete. Ali, ako imamo internet i koristimo ga, mora postojati odgovornost i želim znati ko je nadležan u ovakvim situacijama.”

Zlostavljanje i prijetnje putem SMS poruka i društvenih mreža, hakiranje i lažiranje profila, krađa identiteta, objavljivanje spornih fotografija i videa bez znanja i pristanka drugih osoba – neki su od slučajeva s kojima se suočavaju žene, ali i maloljetnice u Bosni i Hercegovini.

“Kada se priča o Bosni i Hercegovini, uvijek se misli da mi kasnimo, ali kada je u pitanju nasilje, ne kasnimo nigdje. Možemo reći da se nasilje prebacilo iz fizičkog prostora u virtualni nevjerovatnom brzinom”, upozorava Valentina Pellizzer, direktorica organizacije One World Platform, koja je provela istraživanje “Zaustavi nasilje: Ženska prava i sigurnost na internetu”.

To pokazuju i brojni pozivi za pomoć koje dobijaju ova i druge organizacije. Jedna od njih bila je i djevojka iz malog mjesta u Bosni i Hercegovini koju je stariji muškarac pratio i slao joj njene fotografije koje je pravio u tajnosti. Na kraju je na YouTubeu objavio video, otkrivši njen identitet i navodeći da su godinama zajedno, kao da se radi “o ljubavnoj priči, a ne hororu”, kako je sama rekla ta djevojka.

Kada je odlučila to prijaviti roditeljima, oni su je kaznili, nisu joj dali da studira, oduzeli su joj telefon te zatvorili u kuću, rekavši da je ona kriva i da je isprovocirala takvu situaciju. Međutim, kako je maltretiranje trajalo četiri godine i kada je djevojka bila sve mršavija, da gubi prijatelje i da se zatvara, shvatili su da je to ipak ozbiljan problem.

“Ljudi misle da je to smiješan problem, žrtve je stid da pričaju, pogotovo kada govorimo o tinejdžerkama i starijim ženama. Imali smo slučaj da ih policija ismijava, iako je policija naš saveznik u tome. U nekoliko slučajeva se desilo da zapisnici nisu urađeni kako bi procesuirali slučaj”, ukazuje na problem Belma Kučukalić, koordinatorica programa Ženska prava u organizaciji One World Platform.

Često se dešava i da osobe koje doživljavaju nasilje i maltretiranje brišu “screenshotove”, SMS poruke i druge dokaze koji su potrebni za pokretanje slučaja, ugase svoje profile na društvenim mrežama, odnosno u potpunosti se izoliraju – što je cilj nasilnika.

“Dinamika je ista kao u fizičkom nasilju, krivica se često prebacuje na žrtvu, osoba koja je nasilnik želi te preplašiti, izolirati, da se povučeš iz tog prostora… Međutim, digitalno nasilje, za razliku od fizičkog, nema vrijeme trajanja, ono traje 24 sata dnevno”, objašnjava Kučukalić.

“Kada se skloniš iz određenog prostora od određenih osoba, ti znaš da si siguran. U ovom slučaju odeš spavati, a nasilje se nastavlja. To je ta anksioznost, gdje ti ujutro otvaraš svoj mail, društvene mreže, a ne znaš da li će se negdje pojaviti neka tvoja fotografija na internetu, ne znaš šta je ta osoba objavila o tebi.”

Podaci korišteni u istraživanju ove organizacije nastali su na osnovu obrade podataka iz Centra za pravnu pomoć ženama Zenica i pokazuju da je digitalno nasilje u porastu. Tako je u 2012. godini nasilje putem interneta i mobilne telefonije doživjela svaka četvrta žena i djevojka koja se obratila ovom centru. U periodu od januara 2013. do augusta 2014. godine ovakvu vrstu zlostavljanja prijavila je svaka druga žena.

Prvenstveno se u ovakvom nasilji koristi mobitel, što je najsigurniji i najefikasniji aparat za praćenje i zastrašivanje. U većini slučajeva nasilnici vrlo dobro znaju pravila telekoma – da se neka osoba može blokirati samo ako uputi poziv sa tog broja tri puta dnevno.Mnogo takvih slučajeva dešava se u malim sredinama, gdje žrtve ne mogu otići policajcu, jer im je možda rod, ili psihologu, ukoliko ga zajednica ima, jer se opet poznaju.

“U Bosni i Hercegovini postoje odjeli za cyber kriminal, koji se bave raznim oblastima, od terorizma do krađe bankovnih podataka. Mislim da policija i institucije moraju razumjeti da se cyber kriminal dešava na više načina. Ako su policajac ili policajka malo stariji, onda smatraju da se internet može isključiti i da to nestaje sve, ali ljudima je to dio života, internet i tehnologija su sastavni dio našeg života, profesionalno i privatno, i ne možemo se isključiti”, ističe Pellizzer.

Problem je posebno izražen kod tinejdžerki, koje su često žrtve zlostavljača na internetu, ali i djevojčica u školama, koje takve stvari kriju.”Neko te proganja, a ne znaš ko je, a to se jako puno dešava u slučaju tinejdžerki. Uhodi ih u fizičkom prostoru, šalje im poruke šta su obukle taj dan, gdje su bile, a one ne znaju šta da rade. Jedna djevojčica od 13 godina nam je prišla i rekla da su je prijateljice slikale na fizičkom i da ne zna gdje je ta fotografija, ona to nikome nije rekla, jer je sramota, i cijelo vrijeme živi u tom strahu, a to je taj momenat psihološkog kontrolisanja”, objašnjava Kučukalić.

Nažalost, kako dodaje, kada se sve te prijetnje i uhođenje putem SMS poruka i interneta ostvare u fizičkom prostoru, ljudi počinju vidjeti ozbiljnost problema. Međutim, to je kasno za brojne žene i djevojke.