Crnogorac u Maglaju pronašao raj: Niđe tako ne odjekuje selam kao u Maglaju

I baš kao u onoj svima omiljenoj maglajskoj pjesmi, možemo samo zamisliti koliko je ljudi prolazilo ovim krajem u proteklim stoljećima, koliko je njih ostalo oduševljeno ljepotom Maglaja i gostoprimljivošću njegovih ljudi. Svoje viđenje ovog grada napisao je Fedis Kardović iz Crne Gore, po struci master sportske medicine i kineziterapije, koji se ranije bavio i odbojkom. On putuje jako često i kako je napisao ovolike hvalospjeve o Maglaju, nema sumnje da će ga put ponovno dovesti u ovaj grad.

Evo i teksta koji je napisao:

“Našao sam raj na zemlji. Tamo đe te dočekaju sa sve srca, al’ te Boga mi isto tako opomenu kad zamišljen pređeš ulicu na crvenom svjetlu semafora: “Je l’ ima crveno? Prati malo brate mili.” I to sa sve osmijehom, niko mi tako simpatičnu kritiku nije uputio, a na kritikama sam porastao i razvio sportsku karijeru.

Evo ga grad u kojem prvo tebi ruku pruže jer si novi u džematu na jaciji u Kuršumliji, pa te onda fino pitaju ko si, odakle si. Iako introvert, nikad u životu nisam radosnije na ta pitanja odgovarao nego njima jer osjetih da zaista imam kome odgovarati i osjetih da sam dobrodošao. Niđe tako jako ne odjekuje “alejkumu selam sine” nego kao ovdje. Niđe takav zagrljaj ne osjetih kao zagrljaj grada Maglaja, a proputovah puno, i kroz Bosnu i kroz druge države u svijetu.

Pođeš na kafu u “Bulevar” i počneš se smijati sa konobarom nakon što ti je rekao “daj marku” kada si ga pitao za šifru od interneta. A onda, burek u “Carigradu” i ćevapi u “Sehari”… Ko bi rekao da je tako lako smijati se sa ljudima koje ne poznaješ, i to zbog jednog običnog komentara mušterije kada nije dobio čaj od nane koji je tražio, već neki crveni a on to prokomentarisao riječima: „Ja nikad ovakvu nanu nisam vidio, nešto se zarumenila, možda ima visok pritisak”. Suvišni su komentari i o tome kako “Crvena jabuka” niđe ne zvuči tako kao u caffe baru “Time”, dok preko puta na spratu restorana “Tabasco”, žene iz jednog lokalnog udruženja svojoj duši daju oduška uz sevdalinke.

Pa eto vi mi recite, zar Maglaj ne razbija svaku predrasudu i to za samo par sati boravka!?

Maglajke i Maglajlije, imate najbolji grad, najljepšu čaršiju, najjaču tvrđavu, najtoplije sokake, džamije i stare bosanske kuće, najsimpatičnije ulične mačke, imate najčistiju dušu, a vaše hanume odgajaju najslađu djecu – kad biste samo znali. Ponosni su tvoji građani, nemaju zbog čega spuštati pogled i svjesni su toga. Nadam se da su svjesni i jačine borbene krvi usađene u njihova snažna vitka tijela, čiju antropometriju na brzinu procijenih sa aspekta medicinske struke kojoj pripadam.

Potkovani nepokolebljivom snagom, ponosito stojite pred izazovima života, oštrog pogleda, a meke duše. Moj Maglaju, za tobom sam osjećao čežnju čak u Norveškoj više nego za svojom Crnom Gorom, iako ti, moj Maglaju, nikad u posjetu nijesam došao do ovog prvog decembra. Zbog tebe, zbog tvojih dvoje-troje ljudi koje sam znao, jedva sam uspijevao suze zadržati, kako u mračnoj i hladnoj Norveškoj tako i u noćnoj šetnji Maglajem.

Našao sam raj na zemlji, ali tako ja sjutra-dan pođoh a tvoje vode se dovoljno ne napih, niti tvoje duše nasitih. Ostade mi da se zadovoljim samo time što jedan tvoj borac u kolicima podiže ruku da odgovori na moj selam iz daleka, iako me ne pozna dok sam prolazio kejom, a jedan je od tih dvoje-troje koje sam znao, koji mi kao u kamenu, u duši uklesani ostadoše.”, zapisao je o Maglaju Fedis Kardović.