PIŠTALJKA: ISPOVIJEST: I tako dođe dan kada su se dvije voljene osobe razišle

LOVE

Na adresu naše redakcije stigao je novi tekst za našu rubriku ‘Pištaljka’, a koji vam prenosimo bez korekcija:

I tako, dođe dan gdje je sve završeno, dan od kojeg počinju novi počeci, dan gdje su se dvije voljene osobe razišle, osobe koje su krenule svaka svojim putem, a nekad su bili utočište jedno drugom, bili su više nego „sve“, i s njima je nestao njihov mali svijet u koji su se skrivali, koji su sami napravili. Od tog dana svjestan si šta si sve radio voljenoj osobi, kako si se ponašao prema njoj, šta si joj radio, šta si joj govorio, i na kraju, svjestan si šta si zapravo izgubio, koliko vrijednu i posebnu osobu, osobu tvog života. Jednostavno skontaš da ta osoba vrijedi i više od ljubavi. Do tog dana, uživao si u njenom posebnom prisustvu, prelijepim razgovorima s njom, dodirima, pogledima, u ljepoti njenog pogleda i osmijeha, uživanju u svoj njenoj ljepoti koju ima, i naravno, njenom prelijepom, iskrenom i neograničenom ljubavlju. Jednostavno, živio si u nekom svijetu sigurnosti, u kojem si znao, da bez obzira na sve, bez obzira kakvu svađu ste imali, uputili jedno drugom ružne riječi, znao si da će sve biti dobro, da ćeš nakon toga ponovo uživati u prekrasnoj ljubavi koju imaš sa tom osobom, lijepim riječima, emocijama, da ćeš uživati u jednom zagrljaju koji ti toliko mnogo znači, u kojem si toliko siguran i jednostavno, želiš da taj zagrljaj traje što je duže moguće, jednom riječju, vječno.

I nažalost, to samo ostaju lijepe uspomene na ljubav koju si imao, kojih ćeš se rado sjećati i uživati u njima, uspomene za kojima ćeš žaliti zato što ih nećeš moći nastavit praviti. Nakon razilaska i trenutka kad svako krene svojim putem i traži novi početak, jednostavno izađeš iz svijeta imaginarnosti i optimizma u kojem si bio toliko siguran i brzinom svijetlosti uđeš u svijet teške realnosti, tuge, bola i uspomena u kojem si suočen sam sa sobom, i u kojem tražiš izlaz. Taj svijet je kao labirint, imaš hiljedu puteva a samo jedan je pravi. Ako odma kreneš pravim putem uspijet ćeš, a ako kreneš pogrešnim, ići ćeš dokle budeš mogao, vidjet ćeš da tu nema dalje, da nema izlaza i da je ispred tebe ogromna zidina koju je naprosto nemoguće preći, i onda ostaneš tu zatočen ili se vraćaš na početak i tražiš novi i bolji put.

Taj put je težak jer njima sam kročiš, nemaš voljene osobe koja je tu uz tebe i koja ti je u svakom trenutku jedina i najveća motivacija, koja te bodri u životu i gura dalje da budeš bolji, i osoba sa kojom ti je svaki put ravan i bez prepreka, i kojim god putem da kreneš, siguran si jer je ona uz tebe i znaš da ćeš uspijeti. Od svih tih puteva, ti dođeš i napraviš „onaj još jedan“ – put viška, put koji je pogrešan i put kojim ne smiješ ići a ti se odlučiš da zakoračiš u taj put, put propasti. Ti se također i u njemo osjećaš sigurno, ali do momenta kad taj put prestaje i kad nemaš gdje dalje, a vratiti se ne možeš.

Na kraju tog puta upadneš u jednu veliku jamu u kojoj si sve vrijedno izgubio i ostaješ sam zatočen u njoj žaleći za onim izgubljenim. Cijeli život ti postane besmislen radi gubitka voljene osobe, ostaješ sam u tami. Nema one svijetlosti koju je donosila tvoja draga, onog osmijeha i one riječi, bit će dobro sve, ja sam tu s tobom. Na kraju skontaš da je sve to jedna lekcija iz koje moraš izvući debelu poruku, a to je da: „Sve što u životu imas, dobiješ, moraš se i dalje truditi i za to boriti ako želiš da zadržiš, a ako se ne budeš borio jednostavno, samo ode, nestane, kao da nijed nije ni bilo.“ I sve u životu se dešava s razlogom, tako i ovaj gubitak.

Ali bez obzira na sve, to je bilo dobro vrijeme, za kojim ne žališ što si prošao kroz njega. Skontaš da si prije te osobe bio propalica, niko i ništa u svom životu, nisi imao svoje ja, svoj čvrs stav, gdje su se drugi pljuvali po tebi a ti to sve puštao i nastavio si koračati pogrešnim putem. U svoj toj bijedi, sasvim slučajno upoznaš osobu koja ti pruži ruku, izvuče te iz lošeg nemilosrdnog svijeta, pokaže ti pravi put, sve tvoje dobre osobine za koje su ti drugi govorili da ih nemaš, pokaže ti da možeš biti neko i nešto, da možeš biti uspiješan u životu i uzor svima, usadi u tebe taj neki ponos i pokaže ti da si potpuno bolji i drugačiji od ostalih, da su te oni samo više kvarili, a ti joj za sve to, nakon određenog vremena vratiš vrijeđanje, bol, patnju, daješ joj to a nije zaslužila. Ne želiš, voliš je, ali jednostavno, nerazmišljanjem i nestrpljenjem daš sve to. I tad živiš u imaginarnosti i govoriš sebi: „Ma voli ona mene, ne znači joj ružna riječ i sve te stvari ništa, zna ona šta ja iskreno mislim i osjećam prema njoj, i ostajem bezbrižan u znanju i nadi da će sve biti dobro.“ Kasnije, kad ona ode svojim putem i suočiš se san sa sobom, prvi put nakon dugo vremena i prvi put na pravi način, vidiš svaku svoju grešku, nepravdu koju si nanio toj osobi, nedostatne i svoju manu, sebičnost, ljubomoru, i ako te je svo vrijeme ona upozoravala i govorila ti da na vrijeme prekineš s tim. Isto tako, također i ti zauzvrat dobiješ ružne riječi kao repliku na svoje, znaš da to nisi, a to ti ta osoba govori i skotnaš, pa i ona je znala da nije sve ono što sam joj govorio da jest, i skontaš da se u životu sve vraća.

 Ako učiniš nekome nepravdu, duplo gore i bolnije ti se vrati. I sjediš sam suočen sa sobom i pričaš sebi, počinješ sam napokon vidjeti sve greške koje si pravio i znaš da si se napokon skontao, radi čega si griješio, da želiš se popraviti, ali ne možeš. Ljubav je spakovala svoje kofere, krenula drugim putem u nove pobjede, novi, ljepši i sigurniji život, jer s tobom nakon ponavljanja silnih grešaka nije više sigurna i ne vjeruje ti na riječ da si naučio lekciju, popravio se, da nećeš ponoviti neke stvari i da možeš joj biti sigurno utočište kao nekada.

Takav je život, svako dobije ono što zaslužuje, izgubi ako se ne bori za to, i naravno dobije ako se bori. Na kraju, ipak mogu bit ponosan sto sam uvidio svoje greške, što ću se popraviti, i što je ta osoba učinila to da od mene napravi nekog, jednu ponosnu ličnost, što mi je pokazala iskreno s ljubavlju onaj pravi put kojim ći iskreno bez okljevanja koračati i mogu biti siguran da ćemi dobro biti, da koračanjem tim putem ne činim ni jednim dijelom lošu stvar, a taj put je VJERA.

Ipak, na kraju ću biti ono što je ona htjela da budem sa njom, a možda mi se pruži šansa da budem ponovo s njom, da se pokažem ponovo, u da joj budem najbolji kao nekada, da budem s njom, ili ću ipak tražiti osobu kojoj ću se pretstaviti kao novi ja. Zato, tu je vrijeme i ono će pokazati svoje, možda ja budem osoba koja će joj ponovo liječiti njene rane, samo ovaj put nanesene s moje strane, pokazivati i pružati joj pravu i iskrenu ljubav, a možda će to učiniti neka nova osoba koja će zauzeti ono nekadašnje moje mjesto koje je bilo samo moje i koje je ona čuvala uvijek samo za mene.

I još jednom bih se zahvalio toj osobi na iskrenošću, ljubavi, poštenju i svemu što mi je dala za ovih godinu i mjesec dana i uputit ću joj jedno iskreno i veliko IZVINI za sve one loše stvari koje sam joj radio, i reći da se iskreno kajem za svoje greške i nepravdu koju sam joj učinio, da će uvijek imati posebno mjesto u mom životu, da će ga krasiti lijepe i divne uspomene na nju i našu divnu vezu, i naravno da će se moći vratiti kad god poželi i vjerovati da sam se popravio, da nikad neću raditi stvari koje sam radio, i da ću joj podariti onu ljubav kakvu ona želi i istinski zaslužuje, a za popravak kažu, nikad nije kasno, i ja se nadam da je tako. I želim joj svu sreću ovog svijeta!

03.11.2012. ~Samo ostani tu …

Ime i prezime autora poznato redakciji.

Tekstovi u rubrici ‘Pištaljka’ odražavaju stavove njihovih autora a ne nužno i stavove portala 072info.com!

Pošalji nam svoj tekst, pohvali – kritikuj – upozori: RECI OTVORENO ŠTA MISLIŠ?!

E-mail: [email protected], sa naznakom ‘Za rubriku Pištaljka’

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE